Za par dana će se obnoviti suđenje za takozvani državni udar. Ovim tekstom podsjećam javnost da smo pune dvije godine svakog radnog dana na televiziji Crne Gore mogli uživo pratiti prenos o rošomonijadi državni udar. Država nikada nije imala toliko direktnih svjedoka sopstvene savremene istorije. Niti je ikada isplatila toliko dnevnica za puni radni učinak. Na optuženičkoj klupi našla se grupa ljudi iz voza na relaciji Beograd Bar koja je dan prije takozvanog državnog udara doputovala u Podgoricu s oskudnim ručnim prtljagom. Putnici iz vagona druge klase predstavljeni su nam kao teroristi koji u pospanom stanju dođoše da nam sruše državu. Ta grupa snuždenih, prestrašenih penzionera, keramičara, vodoinstalatera, molera, hroničnih bolesnika brzo je postala dio naše svakodnevnice koju je faktografski zapisivala crnogorska savremena istorija. Trebalo ih je doživjeti kao ljute i zlokobne neprijatelje naše državnosti. Kod zdravomislećih ljudi taj epitet se teže primao. To što su banuli goloruki s mizernim parama u džepu nije bilo dovoljno da izazove našu sumnju. Zbog toga im je osnovana sumnja bila unaprijed pripremljena od Specijalnog državnog tužilaštva. Osnovana sumnja ih je čekala u jednoj kući na Starom aerodromu. Tamo im je Specijani državni tužilac obezbijedio oružje kao neophodan alat za sprovođenje terorizma u djelo.
Uz imena terorista i samoj kući namijenjenoj terorizmu ukazala se prilika da se upiše na listu naših budućih istorijskih priča i državnih znamenitosti. U naučnofantastičnoj verziji buduće istorije Crne Gore zamišljam tu kuću i spomen ploča na njoj s natpisom o tome kako se u njoj odbranio milenijum jedne državnosti pred jurišnicima koji su joj na opskuran način kontinuitet državnosti pokušali poništiti. Ono što nesvjesno danas potcjenjujemo kao običnost, već sjutra dobija šansu da postane važan istorijski izvor. U tom smislu prilažem sledeću priču o kući na Starom aerodromu koja je iznajmljena da bi se u njoj podmetnulo oružje u vidu kukavičjeg jajeta za akt terorizma protiv jedne od najmlađih država ujedinjenih nacija.
Međutim iz ko zna kojeg razloga kuća kao akter takozvanog državnog udara nije izazvala nikakvu pažnju javnosti. Ovim tekstom želim se odužiti kući kao neznanom junaku odnosno učesniku velikog događaja koji spašava istoriju od zaborava. Na Starom aerodromu, nedaleko od mog stana otpočeo je 2016. godine jedan, za savremenu crnogorsku istoriju, zanimljiv događaj. Svetskoj i domaćoj javnosti predstavljen je kao pokušaj državnog udara na Crnu Goru. Poslije bombaške afere iz daleke1905. godine Crna Gora je napokon dobila pokušaj novog državnog udara. Samo zbog toga događaj zaslužuje da se opiše okom slučajnog posmatrača.
Krenuću od kuće u kojoj je sve počelo jer se za uglavnom za kuće vezuju istorijski događaji koji u budućim vremenima te kuće pretvaraju u istorijske spomenike. Dakle ne dalje od sto metara od mjesta mog stanovanja nalazi se kuća zamišljena kao početna stanica ili odskočna daska državnog udara. U toj kući nalazilo se oružje potrebno za izvođenje državnog udara. Čitavoj crnogorskoj i svjetskoj političkoj javnosti predstavljeno je u filmskim zapisima crnogorske televizije. Ustvari to oružje je podmetnuto kao zamjena za neko drugo oružje, nikad viđeno oružje, oružje za koje važi priča da je potopljeno u jednom misterioznom jezeru… Svi elementi naučnofantastičnog trilera su tu. I Indijana Džons koji se naširoko interesuje i priča o potpoljenom oružju je tu, pred filmskim kamerama. Mašti ostaje da događaje poveže.
Dakle, tog turbulentnog dana kada je Crna Gora izašla na prelomne parlamentarne izbore na televiziji Crne Gore mnogo puta je na televiziji prikazano oružje uzeto na revers iz Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore kojim se trebalo napasti i pobijediti to isto Ministarstvo unutrašnjih poslova i srušiti država Crna Gora. Malo ko je obraćao pažnju na kuću u kojoj je oružje podmetnuto. Mene je zainteresovala kuća kao mjesto zločina i budući dokaz o krivičnom djelu visokog terorizma. Razlog je što se kuća nalazi u mom najbližem komšiliku. Svakodnevno prolazim pored nje više puta, što da kupim hleb i novine, što da odem do pijace za neke druge potrebštine.
Kuća je odavno pusta, neuseljena, zapuštena, s dvorištom obraslim u korov. Na balkonu joj piše “Izdaje se”. Godinama sam gledao taj natpis i razmišljao koja li joj je cijena. Direktno preko puta te kuće nalazi se lijepo uređena kuća u kojoj je smještana “Bošnjačka stranka”. Distanca između dvije kuće je širina ulice. Ne dijagonalna širina već upravna širina. Rastojanje iznosi nekih 6 do 8 metara. “Bošnjačka stranka” je politički reprezent manjinskog naroda politički veoma uticajnog i kulturno izuzetno važnog za državu Crnu Goru.
Jedni preko puta drugih na rastojanju ne većem od osam metara u noći državnog udara mogli su se sučeliti pridošli i od strane MUP-a preusmjereni teroristi i rukovodstvo jednog od manjinskih naroda u Crnoj Gori. Na tako malom rastojanju teroristi su mogli napasti najbliži komšiluk čak i praćkama da ne spominjemo druga, mnogo ubitačnija oružja koja im je na raspolaganje stavio Specijalni državni tužilac. Mogla se dogoditi katastrofa. Kako bi je okarakterisali. Planirana katastrofa. Manipulitavina katastrofa. Slučajna katastrofa. Haos u Crnoj Gori.
Pitam se ko je došao na ideju da izabere kuću preko puta sjedišta “Bošnjačke stranke” za scenario državnog udara. Pored desetine hiljada kuća u Crnoj Gori izabrana je baš kuća preko puta rukovodstva “Bošnjačke stranke”. Lako se dosjetiti zašto. Onemoćalim penzionerima, keramičarima, molerima, sakupljačima šumskih plodova, vodoinstlaterima, ljubiteljima datuma iz nacionalnih istorija osim plana za ubistvo našeg predsjednika i rušenja države trebalo je pripisati i napad na multietnčku Crnu Goru.
Sada vam je valjda jasnije zašto se Specijalni državni tužilac opredijelilo da u cilju prikupljanja dokaza zakupi baš kuću preko puta centrale “Bošnjačke stranke” i u njoj deponuje oružje potrebno za državni udar. Mnogo je tekstova napisano o crnogorskom multikulturalizmu. Ima i onih koji razobličavaju simulirane, fingirane fraze i opasno prevarne floskule o crnogorskom multikulturalizmu. Nijedna me nije iznenadila svojim podmuklostima kao ova na Starom aerodromu.
Državni organi donose i skladište kalašnjikove preko puta izbornog štaba “Bošnjačke stranke” kojem su tokom izbornog dana dužni obezbijediti najveći stepen sigurnost i zaštititi ga od svakog uznemiravanja i napada. Skladištenje kalašnjikova pored štaba “Bošnjačke stranke” na dan parlamentarnih izbora opasno je krivično đelo nevezano od koga je poteklo. Povremeno sam na TV-u pratio prenose suđenja za državni udar. Čudio sam se da nijedan od advokata osoba optuženih za državni udar nije obišao teren, upoznao se sa mjestom predviđenog zločina i njegovim neposrednim okruženjem. Baratao bi važnom činjenicom o kreatorima scenarija državni udar. Začudo da niko nije zapazio sučeljenost kuće magazina oružja za teroriste sa štabom “Bošnjačke stranke”. Pomislio sam da na sličan način i istoriji često izmaknu neke male, sitne, najobičnije stvari koje duboko opisuju suštinu velikih istorijskih događaja.
Nastaviće se…
Ranko Rajković
