Piše: Marija Vujović
Skoro 20 godina sam proveo u jednoj unutrašnjoj borbi sa nekim velikim zlom koje se obrušilo na Crnu Goru upravo da bi joj posjeklo korjenje. Tada je moja poezija bila taj život, tada ja nijesam pisao pjesme, dugo. Ali taj život je bio poezija, sad ja vidim. Sad se odmaram od tog posla. Poezija sama izlazi. Svaku vašu riječ već nosim u sebi kao jednu dodatnu toplotu, impuls i bratski dodir, kazao je književnik i filozof Milutin Mićović na današnjem simozijumu kritike o njegovom književnom stvaralaštvu.
Poezija ili put pjesnika je, kako je istakao, jedan unutrašnji potres koji se prenosi kroz jezik.
„Ja sam doživio danas jedan drugi potres slušajući vaše riječi o mom potresu koji se smiruje“, dodao je Mićović ističući da su prolazile godine a da nije nijednu pjesmu napisao.
„Sad ih sijem po Fejsbuku. Valjda je to vrsta zalihe neke od prošlih ćutanja i „rudarenja““, kazao je on.
Na simpozijumu koji se održao danas u sali Centra za kulturu Plužine učestvovalo je dvadesetak istaknutih književnih stvaralaca, književnih kritičara, akademika i profesora iz Beograda, Novog Sada, Banjaluke, Niša, Kosova i Metohije i Crne Gore.
Gojko Božović je kazao da kada pogledamo poeziju Milutina Mićovića onda zaista možemo da se prisjetimo jednog iskaza pjesnikovog koji glasi „istinska kultura je otkriće dubokih osnova života, to podrazumjeva stradanje ili patnju, iskustvo, usamljenost, izdvojenosti i molitvu i stvaralačku radost“.
„Ovo nije pjesnik koji je ravnodušan. Nije ravnodušan ni pred tokovima vremena, nije ravnodušan ni pred fenomenima savremenosti, a pogotovo pred dramom čovjeka koji je bačen u taj burni svijet. Mora da pronađe mjesto za sebe i odgovor tom i takvom svijetu“, naveo je Božović.
Đorđe Sladoje osvrnuo se na Mićovićevu knjigu „Sedam krugova“.
„Mićović je još od ranije sklon poigravanjem smislom i značenjima, ali istovremeno i intelektualnog i filozofskog razmišljanja svijeta i njegovih čudesa“, smatra Sladoje.
Dodaje da je Milutin Mićović „poput nekolicine ponajboljih pjesnika koji u Crnoj Gori žive i pišu na srpskom jeziku, napravio možda najradikalniji otklon u odnosu na epsko deseteračko naslijeđe“.
Miroslav Aleksić napravio je osvrt na isto djelo i naglasio je da se „Mićovićeva osobenost može posmatrati iz više uglova, prije svega iz onog poetičkog, ali i iz ugla situiranosti pjesnika u savremenom srpskom pjesništvu“.
„I u tom pogledu je možda najvažnije reći da se Milutin Mićović nalazi izvan dominantnih tokova, izvan književnih planova i da zaista izgleda da je riječ o pjesniku kome zaista nije stalo do medijske i bilo kakve druge promocije“, kazao je Aleksić.
Veroljub Vukašinović naglasio je, da čitajući Mićovićeve dvije pjesničke zbirke „Sedam krugova“ i „Dan noć“ kao i njegove novije pjesme objavljene na društvenoj mreži Fejsbuk, ukazuje mu se propovjednička i proročka figura pjesnika i mislioca Milutina Mićovića.
„Čini mi se da je ta figura obilježenog pjesnika, možda čak ukletog pjesnika samim tim što je obilježen, ali duboko religioznog i pravoslavnog vidljiva u gotovo svim njegovim pjesmama što mi se dalo zaključiti na osnovu sadržaja i načina kazivanja i iskazivanja pjesničkih ideja i stavova“, naveo je on.
Prema riječima Lidije Tomić, Milutin Mićović je i pjesnik i prozni pisac. „Mićović govori o potrebi uranjanja u sebe, o osamljenosti koja vodi ka dubini umnog uzrastanja ka razumijevanju sebe i svijeta“, kazala je ona.
Siniša Jelušić navodi da srž cjelokupne poetike žanrovski složenog djela Milutina Mićovića može se tražiti u umnodubokoj povezanosti sa djelom Petra II Petrovića Njegoša.
„Ali više od toga, Njegoš predstavlja Mićovićev egzistencijalni obrazac i etički ličnosti princip o čemu se u samom njegovom stvaralaštvu može pronaći mnoštvo elemenata koji ovaj stav mogu apsolutno potvrditi“, smatra Jelušić.ž
Goran Maksimović kaže da je Njegoševo djelo centralna tema Mićovićevih tumačenja i istraživanja.
„Zahvaljujući svim ovim analitičkim zapažanjima, razmišljanjima, možemo zaključiti da je Milutin Mićović sačinio jedan veoma specifičan ukrštaj novih sa starim tumačenjima“, kazao je Maksimović.
Višnja Kosović je istakla da je razuđen opus Milutina Mićovića.
„Tu razuđenost pojačava raznolikost i širina tema, književnih stilova, formi, tehnika. Zato je Mićovićeva poetika slojevita“, kazala je Kosović dodajući da osvrt na njegovo djelo zahtjeva ozbiljan istraživački rad.
Aleksandar Ćuković govorio je o filozofiji Milutina Mićovića.
„Permanentan i neskriven obračun sa savremenim svijetom i stvarnošću koja je njime produkovana u stvaralaštvu Milutina Mićovića evidentno se odvija u više nivoa i u više pravaca, uvijek imajući u vidu Hristove riječi „Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet“. Autor se najčeće bavi stvarima koje žude za imenovanjem i u tom poduhvatu biva uključen u nešto što naliči borbi „sam protiv svih““, objašnjava Ćuković.
Emsura Hamzić navodi da je zanimljivo da kod Mićovića ni u najnovijim pjesmama, pa ni u kratkim proznim zapisima, nema nijednog uzvičnika.
„A čitalac prosto vapi za jednim, pa i tri uzvičnika na kraju stiha ili rečenice jer su to takve nevjerovatne istine, takve misli, otkrića, dosezi… Do te mjere smiren, u predvorju Božjeg hrama i Svete zemlje, smjerno i bez čuđenja, pjesnik prima sva čuda“, istakla je Hamzić.
Milorad Durutović: Apstrakcija i dehumanizacija savremenog kosmosa u poeziji Milutina Mićovića
Vladimir Marojević kaže „da ako se iko među našim savremenicima može smatrati književnikom Njegošolomom, stvaraocem koji na vrlo specifičan način nastavlja Njegoševu misao i nacionalnu misiju, onda je to svakako Milutin Mićović“.
Radoje Femić govorio je o antiutopijskoj simbolici u romanu „Razoreni grad“ autora Milutina Mićovića.
„Antiutopijska simbolika u ovom romanu daje jednu krajnje negativnu projekciju koja bi se mogla temeljiti na idejno-filozofskom stajalištu radikalnog pesimizma ili skepticizma, koji komunicira sa različitim idejno-filozofskim tradicijama, sa egiztencijalističkom tradicijom“, smatra Femić.
O „Razorenom gradu“ govorila je i Milena Kulić.
„Pjesnički jezik „Razorenog grada“ liči na Mićovića. To je onaj pjesnički jezik kojim se može predočiti najdublja tajna i najveći strah. Onaj jezik koji liječi i koji lomi, koji reže i koji melemi“, objašnjava ona.
Budimir Aleksić podsjetio je da Mićovićevi eseji nadilaze puki opis pojava i događaja i donose dublje razumijevanje sudbine ovog naroda i borbe za identitetsku slobodu
„Milutin Mićović spada u one pisce i mislioce koji osjećaju potrebu da se angažuju i na razmatranju pitanja vezanih za one oblasti kojima se problemi vezani za književnost i kulturu ukrštaju sa pitanjima važnim za istorijske tokove sudbine naroda“, kazao je Aleksić.
O Mićovićevoj poeziji na Fejsbuku govorio je Radomir Uljarević.
„Rekli su da Milutin nije pjesnik pjesama već pjesnik ciklusa. Ja dodajem da je riječ o sveopštem spjevu koji uključuje i one tzv. prozne knjige, one samo prividno groteksne tekstove“, istakao je on.
Budimir Dubak ističe da Mićovićeva prva knjiga poezije „Živa voda“ je najavila jedno novo ime srpske poezije u Crnoj Gori.
„Četiri godine kasnije pojavio se njegov roman „Razoreni grad“. Bilo je to jedno neobično djelo. Potom se Mićović uglavnom posvetio seističkom radu u čijem središtu je bio Njegoš i savremena Crna Gora, kako je naslovljena jedna njegova knjiga. Tumačio je stranputice i posrnuća Crne Gore“, kazao je on podsjećajući i na ostala Mićovićeva djela.
Živojin Rakočević kazao je da „ideal jedinstva religije, filozofije i umjetnosti“ kod Milutina Mićovića je jedan od ključeva kojim se može tumačiti njegovo stvaranje.
„Antički slojevi u njegovom stvaranju su jasni, čak naučeni i potpuni, a vizantijski i hrišćanski slojevi su prirodni i mistički“, naveo je on.
Milorad Durutović konstatovao je da je knjiga „Sedam krugova“ sadrži pjesme „koje se mogu odrediti kao najbolja poezija koja se piše u savremenom trenutku u srpskoj književnosti“.
A da je ovaj skup odavno održan negdje na nebu, riječi su Save Radulović.
„Književni karakter Milutinovog stvaralaštva takav je da se može desiti hiljade čitanja, ali da se ne dođe do suštine. Valjda su ovakvi skupovi zato tu da nekako zaronite u suštinu“, smatra ona i dodaje riječi posvećene Mićoviću:
„Desio si se srpskoj književnosti kao mnogi događaji koji su obilježili ovaj vijek, samo što je tvoj slučaj tražio cijelog tebe. Izdvojio te iz vrtloga vremena, tražio od tebe da umreš bezbroj puta na kraju da bi se rodio…“.
Mićovićevo književno djelo obuhvata: poeziju, esej, i romanesknu prozu.
Bavio se Njegoševim djelom i njegovom „vječnom prisutnošću“ (Andrić), u kontekstu savremenih duhovnih i kulturnih protivrječnosti u Crnoj Gori.
Izbor iz poezije objavljen mu je u Moskvi (2010), a učestvovao je na više značajnih kulturnih manifestacija u Rusiji, objavljivao u ruskim časopisima. O Mićovićevom pjeničkom djelu ruski autori su napisali više tekstova.
U našem kulturnom prostoru o Mićovićevom djelu pisali su: Vladeta Jerotić, Matija Bećković, Novo Vuković, Novak Kilibarda, Alek Vukadinović, Miro Vuksanović, Lidija Tomić, Siniša Jelušić i dr. Zastupljen je u više antologija savremene srpske poezije kao i u antologiji savremenog srpskog pjesništva na ruskom jeziku Iz veka u vek Sergeja Glavjuka (Moskva, 2003, 2024), zatim u antologiji: Svetska poezija u izboru jermenskog pjesnika Gagika Daftjana (Jerevan 2016, 2024).
Pjesnička riječ na izvoru Pive, 2024
Poezija:
Živa voda (Univerzitetska riječ, Nikšić, 1987)
Vrata (dvoknjižje – Kuća i Hljeb za putnike, Podgorica, Oktoih, 1994)
Tragovi budućnosti (Sledi buduщego), na srpskom i ruskom jeziku, prevod Andrej Bazilevski, (Tver 2010)
Dan noć (Izbor poezije, Institut za srpsku kulturu, Nikšić, 2018)
Sedam Krugova, Kosmos, Beograd, 2022
Roman
Razoreni grad, (Podgorica, Oktoih, 1991).
Eseji
Tako su govorili Crnogorci (Andrijevica, Stupovi, 1996)
Pisma iz Uranopolisa (Novi Sad, Svetovi, 2000)
Srpski lavirint i crnogorski minotaur (Beograd, Srpska Književna Zadruga, 2003)
Njegoš i savremena Crna Gora (Podgorica, Udruženje Knjižebnika Crne Gore, 2006)
Njegoševa Luča (Srpske studije, Univerzitet Banja Luka, 2021)
Luče u tami Crne Gore (Srpska Književna Zadruga, Beograd, 2021).
Književne nagrade:
Nagrada Marko Miljanov za knjigu Razoreni Grad, 1991.
Nagrada Biblioteke „Njegoš” iz Peći, za knjigu Tako su Govorili Crnogorci, 1996.
Orden V. V. Bolotova, Rusija, 2010.
Priznanje Saveza pisaca Rusije, 2014.
Međunarodna nagrada „Portile Poeziei”, Rumunija, 2018.
Nagrada Miodrag Ćupić, za pjesničku knjigu Dan Noć, 2018.
Orden za podvižništvo u kulturi, Saveza Pisaca Rusije, 2021.
Nagrada Pečat Hercega Šćepana, Trg od ćirilice, Herceg Novi, 2021.
Nagrada Miroslavljevo jevanđelje za knjigu Luče u tami Crne Gore, 2022.
Nagrada Makarijevo slovo, nagrada za životno dijelo, Udruženje književnika Crne Gore, 2023.
Nagrada Kosto Ninković za visoke domete u književnom stvaralaštvu i najbolja tumačenja Njegoševog djela i ličnosti u našoj savremenosti, Festival «Pod lipom».
Napisao predgovore: Za dvojezično izdanje djela „Luča mikrokozma“ (prvi prevod na ruski, Ilja Čislov), napravio izbor za Njegoševo djelo Bilježnica, napisao predgovor za dvojezično izdanje (prvi prevod na ruski Ljudmila Burceva), napisao predgovor za Sabrana djela Kralja Nikole (izdvač Svetigora i Oktoih, 2009).
Prevođen na strane jezike: ruski, engleski, njemački, italijanski, jermenski, rumunski.
Bio je kolumnista u dnevnim novinama „Dan” (Podgorica) od 2007 do 2021. Napisao preko 800 kratkih eseja tematizovanih aktuelnim društvenim, kulturnim i političkim temama. Urednik u izdavačkoj kući «Oktoih» u Podgorica od 1993. do 2003. Član redakcije Književnih novina, Beograd od 2012. do 2019. Potpredsjednik Udruženja književnika Crne Gore od 2011. do 2016. Član Matice srpske (Novi Sad), saradnik Letopisa Matice srpske.
Simpozijum je dio programa ovogodišnjih Književnih susreta „Pjesnička riječ na izvoru Pive“.
Program 53. Susreta zatvoriće Svečano poetsko veče koje će početi večeras u 20h.
Izvor: RTNK
