Tereni na kojima se igraju utakmice katarskog mundijala poslije utakmica osmine finala, očišćeni su od još osam ekipa, a još toliko timova je ostalo da odigra upravo posljednjih, možda i najjačih utakmica šampionata.
Ovo takmičarsko raščišćavanje situacije uglavnom se završilo loše po autsajdere i one slabije rangirane ekipe. Jači su „dodali gas“ i bukvalno se odlijepili od Australije, Amerike, Senegala i ostalog društva iz donjeg doma svjetskog fudbala. Tako smo dobili zakazane klasike i derbije fudbalske igre: Argentina protiv Holanije (repriza finala iz 1978; polufinala iz 2014; četvrtfinala iz 1998), Brazil protiv Hrvatske (repriza dvije zanimljive mundijalske utakmice iz 2006 i 2014 ), Francuska protiv Engleske ( rivalitet star gotovo koliko i fudbalska igra) i, neočekivano, duel između Maroka i Portugala.
Maroko je uspio ono što nije pošlo za rukom drugim „malim“ ekipama, i na taj način održao aromu čarobnog i nepredvidivog na ovoj manifestaciji. Ne samo da je kaznio Špance zbog kalkulacija u zadnjem kolu gruone faze, nego mu se crta put ka polufinalu. Tamo gdje nikad niko iz Afrike nije bio. Jer Portugal je za Maroko sasvim dostižna zadaća. Samo ako nijesu preumorni poslije svega što su izdržali. 4 utakmice sa samo jednim primljenim golom (a i taj su su sami sebi dali, autogol protiv Kanade) i bez poraza od Hrvatske, Belgije i Španije!
Po onome što smo vidjeli u osmini finala, svi ovi timovi su podigli igru na nivo više, pa je teško zamisliti njihov korak – nazad. U tom smislu očekuje se spektakl u petak i u subotu. Za one prave sladokusce. Sva četiri meča četvrtfinala i sve ono što slijedi.
Međutim naslov ovog teksta ne odnosi se samo na ovu vrstu svođenja takmičarskih računa, nego i na viteško držanje brojnih poraženih ekipa, a među njima, na prvom mjestu Japanaca.
Slika njihovog selektora koji samurajski pozdravlja „boljeg od sebe“, kao i kadrovi uplakanih fudbalera te zemlje − učinili su Japance šampionima etike i fer igre, mnogo prije odigranog finala mundijala. Znali smo iz bajki i mitskih priča da poraz može zasijati i ljepše i jače od bilo koje pobjede. Ali sada vidimo i znamo da veličina poraza i do današnjih dana sačuvala svoj izuzetan moralni i kodeks. Samo smo čekali vitezove, pardon − samuraje, da nam to pokažu.
Mnoge reprezentacije otpale su, ali je za njihove navijače ostao gorak utisak da se nije uložio svaki atom snage i fudbalskog znanja. U slučaju reprezentacije Japana poklopilo se sve: igra, kultura, zrelost, pa i spremnost da se viteški plače.
Oliver Janković
