Ne bih se sjetio Belvedera i Kruševog ždrijela, no nabasah na kolumnu belvederskog brigadira Andreja Nikolaidisa, publikovana neki dan na portalu CDM. U njoj brigadir, uzgred, ispriča sljedeću dirljivu priču:
„Nakon što je helikopterom Sjevernoatlantskog saveza Joanikije ustoličen na Cetinju i tako postao prvi crnogorski NATO mitropolit, dok se suzavac kao zmija-otrovnica vukao cetinjskom kotlinom, prišlo mi je dvoje uplakanih staraca, bračni par. Nisu ridali zbog suzavca, nego zbog poniženja koje ničim nisu zaslužili. Šta je ovo, rekli su mi? Igraju li se oni sa nama? Mi smo se pozdravili sa đecom i unucima i na Belveder otišli da poginemo, rekli su mi. To dvoje starih ljudi nisu se bojali smrti. Ali su se, kao i svi čestiti ljudi, stravili od poniženja.“
Blistavo svjedočanstvo! Ne znam da li sam igdje u literaturi našao nešto slično. Nije pristojno da spominjem mjesta iz kosovskog ciklusa, pa bih ovo junačko držanje „dvoje uplakanih staraca“, koji su još i „bračni par“, to jest njihovo opraštanje sa đecom i unucima, mogao usporediti sa slavnim junacima i porodičnim rastancima iz divnih Homerovih epova.
Zaista, poći u boj protiv svojih sunarodnika, kumova, rođaka, bratstvenika, plemenika, protiv Sjevernoatlanskog saveza, NATO-a, protiv crkve, suzavca, policije… moralo bi od strane Nikolaidisa biti obrađeno ne samo publicistički već i nekim umjetničkim djelom.
Milovan Urvan
