Intelektualac, kao neki glas javnosti i kritičar okoštalih nepravilnosti obično počinje svoje oglašavanje sa neke opozicione tačke u svemiru. Nasuprot izvorima problema i tvorcima nedaća. I tek onda se, nekima od njih, može desiti da njihove ideje dobiju podršku većine, i da, kako se to kaže „dođu na vlast“. Tada se, između ostalih stvari, i tom mudracu pruža prilika da ostane dosledan svojom ranije iznijetim stavovima i da brani principe a ne stečene pozicije moći.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Mislim, tako to biva među intelektualcima i ljudima od talenta. Na drugom kraju stvarnosti počivaju oni koji svoj umjetnički angažman počnu i razviju kao podržavaoci aktuelne vlasti. Oni, budući takvi, dobijaju ogroman prostor u državnim medijima, za državnim govoricama, i u ruke im dopada sijaset nekakvih državnih priznanja i naravno – honorara. Njihova kritička oštrica usmjerena je prema opoziciji. I svemu onome što prijeti režimu. Takav je recimo bivši roker Nebojša Krstić u Beogradu, a takav je i neostvareni roker Andrej Nikolaidis ovdje kod nas.
Razlika je među njima u tome što se Krstićevi u Srbiji još kako-tako drže na vlasti, pa se može reći da narod koliko-toliko vjeruje njegovim mudrolijama. Mislim, ima nekog smisla kad se taj pametar oglašava, jer očigledno ima nekog ko ga sluša.
Ali Nikolaidis je mudrovao u ime opcije koja je svaki srpski politički izraz u CG doživljavala kao destrukciju, koja je u Crkvi i popovima vidjela oličenje zla i mračnjaštva, i koja je rusko bombardovanje stranih zemalja mimo odluke UN imenovala kao zločin, a isto takvo američko bombardovanje stranih zemalja mimo odluke UN – kao spas! I ta opcija je dobijala većinu na sumnjivim izborima (ispostaviće se sa vrlo sumnjivim biračkim spiskovima) pa je Nikolaidis djelovao kao tribun, prorok, narodni duhovni vođa koji prikazuje nesumnjivu istinu. Ali onda su uslijedile promjene koje Andrejevoj priči iz izbora u izbore oduzimaju uvjerljivost, pa samim tim i legitimnost umnih mu objava. On i dalje mrsi istu priču, a narod, omladina, žene i djeca tragaju za nekim drugim idealima, potpuno suprotnim od onih koje on propovjeda.
Mislim, tako to biva kad ste svoj umjetnički izraz i svoju intelektualnu slobodoumnost vezali za jedan politički projekat za jednu veoma jasnu ideološku viziju. Onda se njena „čitanost“ sasvim fino da izmjeriti na svakim novim izborima.
I zbilja, kako je, pod takvim okolnostima, biti – Andrej Nikolaidis?
Do čitanja u sljedećem broju.
