Piše: Robert Baron
Preveo: A.Ž.
Čini se da se svaki sekularni i religiozni komentator posebno zanima šta Katolička crkva kaže u svom novom dokumentu Dignitas infinita („beskonačno dostojanstvo“) u vezi sa rodnom teorijom i moralom operacije promene pola. I zaista govori zanimljive stvari o oba, ali vredi istaći još tri temeljne teme izjave koje ne treba zanemariti.
Prvo, sam naslov je od izuzetnog značaja. U ovom dokumentu Crkva potvrđuje glavni stub svog društvenog učenja, naime, da je svako ljudsko biće subjekt beskrajnog dostojanstva. I ova vrednost se zasniva, ne na moralnom dostignuću ili intelektualnom kapacitetu, već na jednostavnoj činjenici da je svaka osoba stvorenje Božije – štaviše, stvorenje koje je Hristos otkupio i koje je predodređeno za večni život.
Na veoma nov način, dokument se odnosi na „ontološko“ dostojanstvo pojedinca, signalizirajući da je ljudsko dostojanstvo suštinsko, nesvodljivo osnovno i vezano za samo biće koje ga poseduje. Možda ćete biti u iskušenju da kažete, „pa, zar se svi, religiozni ili ne, ne drže ovoga?“ Odgovor na to pitanje je: jasno ne. Dostojanstvo svake osobe se nikako nije uzimalo zdravo za gotovo u kontekstu drevnih civilizacija — naprotiv. A ljudsko dostojanstvo je eksplicitno negirano u političkim režimima kroz vreme i kulture, sve do današnjih dana. Ono što je fascinantno je zašto mi na Zapadu to uzimamo zdravo za gotovo. Slažem se sa britanskim istoričararem Tomom Holandaom u mišljenju da ovo uverenje nije opšti stav, već nešto što nam je zaveštala biblijska i hrišćanska tradicija.
Neki su pokušavali da opravdaju princip ljudskog dostojanstva na nereligioznim osnovama, tvrdeći da osoba ima dostojanstvo zbog svog mentalnog kapaciteta ili kreativnosti ili osećaja odgovornosti. Ali primetite da bi takvo objašnjenje omogućilo eliminaciju pojedinaca za koje se smatra da nisu dovoljno inteligentni, kreativni ili društveno korisni. Da biste videli kuda nas ova logika vodi, dobro pogledajte logore smrti 20. veka, ili što se toga tiče, antiseptičke i naizgled benigne klinike u kojima se svakodnevno ubijaju stari i nemoćni u Evropi, SAD i Kanadi. Čini mi se sasvim prikladnim da niko drugi do papa, najistaknutiji predstavnik biblijske religije u svetu, danas zauzima ovaj stav za ljudsko dostojanstvo.
Druga glavna tema Dignitas infinita je čudesno zbunjujuća priroda katoličkog društvenog učenja. Doktrina Crkve u pogledu društvenih, moralnih i političkih pitanja jednostavno ne odgovara uobičajenom razdvajanju na levicu i desnicu, liberale i konzervativce.
Kada dokument istražuje različite pretnje ljudskom dostojanstvu, skreće pažnju na niz pitanja koja su, uopšteno govoreći, od posebnog interesa za levicu. Tako, na primer, dokument govori o teškom položaju migranata, ratnoj pošasti, rastućem siromaštvu i nasilju nad ženama. I takođe insistira na stvarima koje desnica shvata ozbiljno: tragedijama abortusa, eutanazije i rodne ideologije. Na kraju, ističe probleme koje obe strane smatraju važnim: trgovina ljudima, seksualno zlostavljanje dece, briga o osobama sa invaliditetom. Poenta je sledeća: izazvao bih svakoga na Zapadu da prouči opseg pretnji ljudskom dostojanstvu navedenih u Dignitas infinita i da mi kaže tačno koji politički tabor je favorizovan. To je lepota katoličkog socijalnog učenja — i da budem iskren, to je takođe izvor dosta pastoralnih frustracija. Ali to je tema za neki drugi dan.
Treća i poslednja tema koju treba istražiti je ona o kojoj sam dosta pisao u prošlosti: kultura samoinvencije. Naše savremeno liberalno društvo je toliko zaokupljeno slobodom izbora da samoopredeljujućoj volji daje vlast nad samom stvarnošću. U predmetu Planirano roditeljstvo protiv Kejsija, Vrhovni sud SAD bezbrižno je izjavio da je u prirodi slobode svakog pojedinca da odredi smisao univerzuma i samog postojanja. Ta visoka pravna presuda je sada podrazumevana pozicija svakog tinejdžera u Americi: sloboda naređuje biti. Ali u klasičnoj i biblijskoj imaginaciji, sloboda je uvek u korelaciji sa objektivnom istinom i vrednošću; to je disciplinovanje želje kako bi se postizanje dobra prvo omogućilo, a zatim ostvarilo.
Kada Vatikanski dokument govori protiv rodne ideologije i „brige koja afirmiše rod“, on dovodi u pitanje osebujnu i samodestruktivnu modernu koncepciju slobode. Poslušajte ovaj beskompromisni jezik: „Što se tiče rodne teorije… Crkva podseća da je ljudski život u svim njegovim dimenzijama, fizičkim i duhovnim, dar od Boga. Ovaj dar treba prihvatiti sa zahvalnošću i staviti ga u službu Dobra, želja za ličnim samoopredeljenjem…osim ove fundamentalne istine da je ljudski život dar, predstavlja ustupak vekovnom iskušenju da se učini Bogom.“
Veoma sam zahvalan kardinalu Viktoru Manuelu Fernandezu, prefektu Dikasterija za doktrinu vere, koji je glavni autor ovog teksta, i papi Francisku koji mu je dao formalno odobrenje. U trenutku kada se, iskreno, čini da su mnogi na Zapadu poludeli, ovaj tekst je osvežavajući u povratku zdravlju.
*Autor je biskup u Minesoti.
Izvor: Njuzvik
