Piše: dr Ivana B. Spasović
Akademik Stevan Jakovljević (1890-1962) bio je botaničar, osnivač, profesor i dekan Farmaceutskog fakulteta u Beogradu, ali najčuveniji kao pisac romana „Srpska trilogija“. O nestvarnoj pojavi Stevana Jakovljevića govore i njegovi izbori za akademika u Odeljenju literature i jezika, ili za rektora Beogradskog univerziteta, ali i vrline po kojima su ga upamtili studenti Farmaceutskog fakulteta u Beogradu. Jakovljevićevi zdravi pogledi na politički život, kao i njegova javna predavanja – bili su plemeniti i dragoceni. Živeo je u doba Kraljevine Srbije, Prvog i Drugog svetskog rata, obe Jugoslavije. U svakom od njih on se poneo časno i hrabro. Deluje skoro nemoguće da je jedan ljudski život ostavio tako blistav trag u istoriji, kao da su to bila dva čoveka istog imena.
Stevan Jakovljević rođen je u Knjaževcu 7. decembra 1890, a umro u Beogradu 2. novembra 1962. Otac mu se zvao Jakov, bio je okružni načelnik, rodom iz sela Živkovca (Rudnik), a majka Simka (Pavlović) bila je iz Vlakče kod Kragujevca. Jedna od pet Stevanovih sestara je čuvena spisateljica Milica Jakovljević – Mir Jam. Ona je u svojim memoarima verno i živopisno dočarala porodicu Jakovljević.
Stevan je završio osnovnu školu i gimnaziju u Kragujevcu. Maturirao je 1909. i tada upisao studije biologije na Filozofskom fakultetu, na kome je diplomirao 1913. godine. Sećao se da su u petom razredu gimnazije do njega došle pripovetke srpskih realista, a uz njih i dela nezaboravnog Žila Verna. U to vreme postao je član đačke literarne družine Podmladak. U osmom razredu počeo je da čita ruske klasike. Naročito veliki uticaj imalo je Darvinovo delo „Postanak vrsta”, koje ga je opredelilo da se posveti biologiji.
Iz sećanja na divovsku žrtvu srpske vojske u Velikom ratu, u kojoj je i sam učestvovao, nastalo je Jakovljevićevo remek-delo „Srpska trilogija“. Ovaj roman postao je najviše svedočanstvo o tim velikim danima i godinama Srbije.
Posle rata Stevan Jakovljević postavljen je za suplenta gimnazije u Kragujevcu, tokom 1921. i 1922. godine predavao je u Četvrtoj beogradskoj gimnaziji, a od 1922. do 1929. bio je asistent Biološkog fakulteta. Doktorsku disertaciju „Cistoliti u boraginoidei“ odbranio je 1925. godine. Stevan Jakovljević bavio se eksperimentalnom morfologijom, fiziologijom, hidrobiologijom. Posebno je bio posvećen limnologiji – nauci o jezerima i proučio je okolinu Beograda, Prespansko jezero, glečere na Peristeru, Ohridsko i Plitvička jezera. Godine 1938. postao je prvi šef Farmaceutskog odseka Medicinskog fakulteta. Autor je udžbenika za gimnazije i fakultete: „Botanika za srednje škole“, „Opšta botanika“, „Cryptogramae“, „Ekologija s osnovama hidrobiologije“, za Farmaceutski fakultet napisao je „Sistematiku lekovitog bilja“.
O Jakovljevićevoj izuzetnoj posvećenosti nastavi govori i sećanje prof. dr Milana Mirića: „O Stevanu Jakovljeviću prvi put sam čuo kao učenik osnovne škole, kada se u domu mog dede našla ′Srpska trilogija′. Podebela knjiga i fotografija na koricama privukle su moju pažnju i pitao sam koji je to čovek. Moj deda mi je objasnio da je to fotografija njegovog ratnog druga Steve Jakovljevića i da je Stevin otac Jakov rođen nedaleko od naše kuće u Jakovljevićima, u selu Živkovci… Moje sećanje i neposredno upoznavanje sa profesorom Jakovljevićem potiče iz perioda mojih studija na Farmaceutskom fakultetu tokom nastave iz botanike. Nastava je održavana tokom trećeg i četvrtog semestra sa četiri časa teorijske nastave nedeljno. Tada, kao student, srećem prof. Jakovljevića, čoveka višeg rasta, blago povijenih leđa, besprekorno odevenog, koji predaje gradivo iz botanike bez podsetnika ispred sebe, ubedljivo i razumljivo, prodornim glasom sa izvanredno strukturiranom rečenicom. Svoja izlaganja dopunjavao je neposredno na tabli crtežima iz anatomije i morfologije biljaka. Na prvom času najavljivao je da će se ispit iz botanike održati 2. juna u 10 časova. Čas je uvek počinjao na vreme i završavao se rezimeom gradiva koje je predavao. Susret sa ovim čovekom na predavanjima, kasnije na ispitu, na mene je delovao nestvarno, kao da je izašao iz one knjige ′Srpska trilogija′ koju sam video u detinjstvu.“
Za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije izabran je 1937. godine, na predlog pisca Branislava Nušića, književnog kritičara Bogdana Popovića, slikara Uroša Predića i vajara Đorđa Jovanovića.
Za vreme Drugog svetskog rata Stevan Jakovljević bio je mobilisan kao komandant Radio stanice Beograd. U italijanskom ropstvu bio je do 1943, pa u nemačkom do 1945. Posle oslobođenja, postavljen je za rektora Beogradskog univerziteta 1945-50. Bio je poslanik i član Predsedništva FNRJ. Godine 1947. promovisan je za počasnog doktora Karlovog univerziteta u Pragu.
Za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije izabran je 1937. na predlog pisca Branislava Nušića, književnog kritičara Bogdana Popovića, slikara Uroša Predića i vajara Đorđa Jovanovića, a za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1960. na predlog potpredsednika SIV-a Edvarda Kardelja, istoričara Jorja Tadića, upravnika Narodnog pozorišta Milana Bogdanovića i vajara Sretena Stojanovića
Predlog za Stevana Jakovljevića kao redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1960. potpisali su: Edvard Kardelj, potpredsednik SIV-a, istoričar Jorjo Tadić, Milan Bogdanović, upravnik Narodnog pozorišta, vajar Sreten Stojanović, dopisni član Akademije. U pristupnoj besedi Stevan Jakovljević govorio je o pesnicima koji za motive imaju teme od samih sebe do prirode i vasione, dok prozni pisci radije opisuju druge ljude i događaje – u pripovetkama više o onima iz sadašnjosti, u romanima o prošlosti. Setio se Šelijevih reči: „Pesnik je od unutrašnjih sila koje menjaju prirodu drugih i od spoljnjih uticaja koji podstiču i pomažu te sile“ i američkog pisca Henrija Džejmsa koji je rekao: „Roman i dalje predstavlja najnezavisniji, najelastičniji, najsnažniji književni oblik.“ Video je više slobode u okrenutosti ka istorijskim temama, nego prema savremenim zbivanjima, dok se događaji još „gibaju i talasaju“. I znao da je za oba važno poznavanje psihologije ličnosti. Svoje romane predstavio je svedeno i jasno: u „Srpskoj trilogiji“ opisao je borbu srpskog naroda protiv agresije u Prvom svetskom ratu i za slobodu; u „Smeni generacija“ – novo pokoljenje suprotstavljeno monarhofašizmu uoči Drugog svetskog rata; u „Velikoj zabuni“ – propast Kraljevine Jugoslavije; u „Likovima u senci“ – NOB i logore.
Kada je u Bribiru, rodnom mestu Josifa Pančića, 25. aprila 1954. otvoren spomenik ovom velikom naučniku i čoveku, Stevan Jakovljević je s divljenjem govorio o njegovoj svestranosti. Svoje govore i članke poklonio je Arhivu SANU 1960. i završio porukom: Felix faustumque sit! Neka je sa srećom i u dobri čas!
Izvor: P-Portal
