Dakle, iza nas su dva muška evropska prvenstva u dva različita sporta: rukomet i vaterpolo. Crnogorske reprezentacije su učestvovale na oba. I to je, za ovako malu zemlju, zbilja veliki uspjeh. Ali da vidimo šta se dalje dešava, i ko šta ovdje slavi? Rukometaši nijesu prošli grupu i završili su na nekakvom improvizovanom 14-om mjestu. Vaterpolisti su prošli grupu i došli među 8 najboljih ekipa kontinenta, konkretno- završili na šestom mjestu u Evropi. Reklo bi se: duplo bolji plasman od rukometaša. Dok su rukometaši imali samo jednu pobjedu, onu protiv Srbije, vaterpolisti su pobijedili Francuze, Njemce i Rumune. Vaterpolisti su ovim obezbjedili direktan plasman na prvenstvo svijeta i zadržali šanse za odlazak na Olimpijske igre, dok su rukometaši tek i nekom bražu za ovo prvo, a bez ikakvih šansi za ovo drugo.
Razlika u uspjehu je, dakle, očigledna. Pa ipak, razlika u proslavama i čestitkama je dijametralno suprotna. Vaterpoliste niko ne pominje, čak se njihovo postignuće smatra neuspjehom, dok se učinak rukometaša ubraja u „istorijski podvig“ a oni postaju „heroji nacije“! Posljednju, vrlo slikovitu, čestitku Šolini izabranici su dobili od Mila Đukanovića.
Šta je razlog ovoj razlici? Sportski argumenti sigurno nijesu. Jasno je da je po srijedi politički primitivizam koji neko hoće da prikaže kao rodoljublje. Jer, rukometaši su pobjedili Srbiju, i time je ostavili bez šansi za drugi krug (koje su ovu naši prije toga već izgubili), dok vaterpolisti nijesu imali okršaj sa Srbijom. Pri tom, selektor vaterpolista je tradicionalni Srbin I vjernik SPC, a selektor rukometaša dolazi iz Hrvatske. Jad i bijeda domaćeg provincijalizma i kompleksa niže vrijednosti, koje neko hoće da nam podmetne, poput kukavičijeg jajeta, kao iskaz patriotizma. Zato, moja puna podrška ministru sporta g. Šćekiću koji je u svojoj izjavi stvari posložio kako treba.
Filip Dragović
