Piše: Jelena Jorgačević
Uzimam ponovo u ruke Melanholiju otpora, unapred uzbuđena zbog putovanja kroz guste, duge i hipnotičke rečenice. Na svakih nekoliko minuta zuje notifikacije. Iako odlučujem da ne gledam poruke, vesti, obaveštenja i najave, svaki zvuk me trgne, vraćajući me iznova u svet iz kojeg makar na sat vremena pokušavam da pobegnem. Pažnja počinje da mi luta. Na strani dvadeset, ničim izazvana, uzimam telefon, odigram sudoku, pročitam naslove. Samo najvažnije. Vraćam se Krasnahorkaiju već dobrano rasutih misli. Dete sam svog vremena, ništa više. Ona prava, duboka, usmerena pažnja je okrnjena; ova druga, rascepkana, koja može da prati pet stvari istovremeno, u dobrom je zamahu. Ali može to i gore.
“Da li nas Gugl zaglupljuje?”, pisao je još pre dvanaest godina Nikolas Kar u “Atlantiku”. Jer mediji ne samo da daju materijal za mišljenje, već oblikuju sam proces mišljenja (svi se sećamo Makluana). “A ono što internet, izgleda, čini jeste da postepeno raskrčuje moju sposobnost koncentracije i promišljanja. Moj um sada očekuje da prima informacije onako kako ih internet distribuira: u brzoj, fragmentisanoj struji. Nekada sam bio ronilac u moru reči. Sada klizim po površini kao tip na vodenom skuteru”, zaključio je Kar.
Teoretičari medija pišu o tome kako novi mediji preobražavaju način na koji naša pažnja funkcioniše – od usmerenosti i dugoročnog pamćenja ka kratkoročnom, ka obavljanju više rutinskih zadataka istovremeno, ali bez stvarne posvećenosti. A upravo zahvaljujući prevođenju kratkoročnog u dugoročno pamćenje povezuju se nova znanja sa prethodnim.
Još na početku novog milenijuma, Tomas Hilan Eriksen u Tiraniji trenutka zaključio je da nešto ozbiljno nije kako treba: okean informacija je, umesto briljantno obaveštenih, stvorio gomile zbunjenih: misli su nam kratke i isprekidane, svet se zgušnjava, međuprostori se popunjavaju… Brzina je droga koja stvara zavisnost, ona proizvodi pojednostavljenja, a posledica toga još nismo ni svesni, piše ovaj norveški antropolog. Od tada je prošlo više od 20 godina.
Naravno, fascinantan tehnološki razvoj, uključujući i društvene mreže, doneo je pregršt dobra. Svedoci smo lanca solidarnosti koji su društvene mreže pomogle, neuporedivo lakšeg dolaženja do informacija, veće efikasnosti i olakšavanja nemalog broja poslova… Međutim, akcenat ovog teksta je na nekim od onih aspekata usled kojih nam je nešto oduzeto zahvaljujući društvenim mrežama. Razmišljamo li dovoljno o tome? Odupiremo li se? Jesmo li uopšte svesni opasnosti koje se otvaraju pred generacijama koje dolaze?
Snimanje patnje
U novogodišnjoj noći, u baru u švajcarskom skijalištu Kran-Montana izbio je požar: poginulo je četrdeset ljudi, a 119 je povređeno. Neki su izgubili živote pokušavajući da spasu druge. No, jedan od snimaka koji kruže prikazuje prve trenutke požara – muzika i dalje svira, plafon gori, plamen je zastrašujući. Onome ko zna kojom se brzinom vatra širi, jasno je da će uskoro nastupiti tragedija. Ipak, jedan muškarac pokušava da je ugasi nekom krpom, dok svi ostali snimaju i pevaju.
Pitanja se nižu: da li bi žrtava bilo manje da tog snimanja nije bilo? Da li bi, u nekim drugim situacijama, stradanja bila manja da očevici nisu posezali za telefonima umesto da priteknu u pomoć? Internet vrvi od snimaka – ne sa sigurnosnih kamera, već onih koji beleže nečije “poslednje trenutke”, nasilje nad slabijima, prizore u kojima se prisutni, “prolaznik” ponaša kao publika u pozorištu, a ne kao svedok stvarne patnje.
Da li je moguće da se ljudski instinkti u savremenom društvu zaista menjaju? Menja li se naš mozak? Da li strah od egzistencijalne opasnosti može biti potisnut željom da budemo viđeni, a naš sadržaj bude popularan? Da li bi se ovo moglo prevesti u novi strah od odbacivanja i socijalne nevidljivosti? Kakve dugoročne posledice tehnološke promene mogu imati ne samo po pojedinca već i po društvo u celini?
Prigušivanje empatije
Nije reč o promeni instinkata u savremenom dobu – oni su ipak proizvod mnogo dužih evolutivnih procesa – već o promeni ponašanja i navika, svega onoga što se oblikuje učenjem, objašnjava za “Vreme” Tamara Džamonja Ignjatović, profesorka na Odeljenju za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. “U situacijama egzistencijalne pretnje osnovni poriv je protektivna aktivnost; mehanizmi borbe, bekstva i zamrzavanja automatski su odgovori”, kaže Džamonja Ignjatović, dodajući da su u situacijama poput one u švajcarskom baru neki ljudi u stanju da brzo uspostave racionalnu kontrolu nad ponašanjem. Tada mogu, umesto da panično beže, da potraže izlaz ili pomognu drugima – što su korisna racionalna ponašanja kod emotivno stabilnih osoba. Međutim, postoji i druga strana.
“Savremeni način života nameće i druge vrednosti, ne samo altruističke i solidarne. Taj novi model poručuje – ako si prisutan na društvenim mrežama, to je dokaz da je tvoj život uzbudljiv, vredan. Otuda situacije u kojima se snima nečije stradanje dolaze kao prirodna reakcija preuzimanja kontrole nakon emocionalnog automatskog odgovora, ali je ta kontrola oblikovana društvenim i kulturnim vrednostima koje su danas u određenom smislu izvitoperene”, nastavlja Džamonja Ignjatović.
Drugim rečima, ta kontrola nije funkcionalna sa stanovišta osnovnih ljudskih vrednosti, već deluje kao prigušivač empatije. Društvene mreže, kao dominantan način egzistencije za mnoge, utiču na naš odnos prema drugima – to više nisu stradali kojima, recimo, nismo pružili pomoć, već događaji na ekranu, lišeni vrednovanja ljudskog života. “Snimanje postaje važnije od pomoći drugome, a naša važnost meri se kroz vidljivost, odnosno broj lajkova”, ističe Džamonja Ignjatović.
Takođe, postoji još jedan važan aspekt. Kako za “Vreme” ističe psihološkinja Dobrinka Kuzmanović, profesorka na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Seminaru za društvene nauke, “digitalni prostor ljude često izlaže velikoj količini tuđih emocija i uznemirujućih sadržaja, ali bez realne mogućnosti da se na njih adekvatno reaguje”. Takva disproporcija, objašnjava dalje Kuzmanović, može dovesti do emocionalnog zamora, povlačenja ili površnog reagovanja, kao oblika psihološke samoodbrane. U tom smislu, snimanje može služiti i kao vid psihološkog distanciranja. A kada više ljudi snima, dodaje ona, umanjuje se i subjektivni doživljaj opasnosti.
Slični mehanizmi uočavaju se i kod takozvanih digitalnih izazova, posebno rasprostranjenih među mladima. I tu se ponovo vraćamo potrebi za pripadanjem.
“U tim situacijama pojedinci se svesno izlažu rizičnim okolnostima kako bi svoje ponašanje javno podelili”, nastavlja Kuzmanović. “Kada je opasno ponašanje društveno nagrađeno pažnjom, lajkovima, osećanjem uključenosti ili pripadnosti grupi, ono dobija dodatnu vrednost. Strah tada ne nestaje, ali biva potisnut potrebom da se bude deo grupe ili da se u njoj stekne status.”
Nije samo do pojedinca
Ukratko, kako kažu naše sagovornice, instinkti su isti, kao i osnovne ljudske potrebe, ali se menja način na koji ih živimo. Menjaju se poželjne vrednosti, način na koji radimo i mislimo, socijalni odnosi. I pored neprestane (kao) komunikacije, vlada epidemija usamljenosti, teoretičari pišu o plitkim odnosima koji sve više dominiraju. I najpre, a vezano za sve pomenuto, menjaju se – ističe Kuzmanović – načini na koje koristimo sopstvene psihološke kapacitete, a te promene “ne dešavaju se naglo, već kroz svakodnevne navike koje vremenom postaju novi standard funkcionisanja”.
“Osnovne ljudske potrebe danas su duboko utkane u dizajn digitalnog prostora”, objašnjava Kuzmanović, dodajući da su dizajneri digitalnog okruženja tih potreba veoma svesni i da njima aktivno manipulišu. Zbog toga se sve češće govori o takozvanom eksploatativnom dizajnu, odnosno dizajnu usmerenom na pažnju korisnika – sistemima osmišljenim da što duže zadrže pažnju, pojačaju emocionalne reakcije i stvore naviku stalnog vraćanja.
Primer par excellence jesu društvene mreže. Inače, pojedine društvene mreže, poput TikToka, deluju slično kao slot mašine u kockarnici, sa oslobađanjem dopamina, zavisnošću i težnjom samo za trenutnim zadovoljstvom. Uz to, mladi mozgovi su podložniji sofisticiranim algoritamskim manipulacijama i ulepšanim, filtriranim (kao) realnostima.
A potreba da se pripada zajednici i da se bude primećen postoji oduvek. “Ta potreba nije nova, o čemu govori i Maslovljeva teorija hijerarhije potreba – novo je tehnološko okruženje koje je prepoznalo njen potencijal i naučilo kako da ga sistematski koristi”, kaže Kuzmanović. Ali kako dalje naglašava, važno je ovde ne prenebregnuti dve stvari: prvo, odgovornost ne može biti isključivo na pojedincima – iako se često insistira na ličnim izborima, samokontroli i individualnoj odgovornosti – jer je okruženje dizajnirano tako da privlači pažnju, oblikuje navike i podstiče određene obrasce ponašanja. Upravo zato je neophodno razmišljati o strukturnim i sistemskim rešenjima. Ova tema onda otvara drugo široko i važno polje – o pravnom i drugom regulisanju digitalnih platformi i algoritama, jačanju medijske pismenosti, menjanju obrazovnih programa…
Zatim, još uvek ne znamo kakve će dugoročne posledice sve ove promene imati po pojedinca. Ne postoje pouzdani i jednoznačni empirijski nalazi, a uz to se promene odvijaju toliko brzo da ih nauka teško prati. “Naučni procesi su po prirodi sporiji – zahtevaju vreme, ponovljivost i distancu”, podseća Kuzmanović, dodajući da se mnogi učinci tehnoloških promena na nas ne mogu registrovati odmah, već postaju vidljivi tek znatno kasnije.
Jelena Jorgačević: Zašto mitropolit Justin nije mogao da ćuti?
(Ne)prilagođeni
Postoji i osećaj da tehnologija ide brže nego što mi možemo da je “ispratimo”, ili – kako Džamonja Ignjatović sumira – mi nismo telesno i fiziološki pripremljeni za brzinu tehnoloških promena.
Kuzmanović dodaje da pravo pitanje nije koliko brzo možemo da se prilagodimo tehnologiji već – kako da je uskladimo s ljudskim potrebama i kapacitetima. Kako dalje objašnjava, evolutivno gledano, čovek je opremljen mehanizmima adaptacije i samoregulacije na svim nivoima, biološkom, kognitivnom i emocionalnom. Žan Pijaže, čuveni razvojni psiholog, razvoj je razumevao upravo kao proces adaptacije, odnosno kao ravnotežu između asimilacije i akomodacije. Drugim rečima, do prilagođavanja dolazi onda kada čovek delimično menja sebe, a delimično prilagođava okruženje sopstvenim potrebama. Međutim, “preneto na digitalni plan, promene se dešavaju tako brzo i takvih su razmera da bih rekla da prevazilaze čovekove mogućnosti prilagođavanja. Nema sumnje da naše telo nije ‘dizajnirano’ za stalnu budnost i uključenost koju nam nameće digitalno okruženje: neiscrpni izvor informacija stalno nam je u ruci ili džepu…”
Profesorka Kuzmanović podseća da se početkom 21. veka govorilo o digitalnim urođenicima, generacijama koje odrastaju uz digitalne tehnologije, kao onima koji su predodređen za digitalni svet. “Danas se, međutim, vidi da je to bio mit i da čovek ima ograničene kapacitete.”
Svi trpe posledice prekomerne i problematične izloženosti ekranima. Lista je duga: lošija koncentracija i pamćenje, niži prag trpljenja dosade, lutajuća pažnja, simplifikovanija misao, zatim problemi poremećenog sna, hroničnog umora, napetosti u telu, neprestane budnosti, smanjenja otpornosti na stres…
Da li je kompjuter dobar za dušu?
Konačno, koliko se zaista menjamo, onako dubinski? I šta će sa nama učiniti nova ogromna promena – veštačka inteligencija?
Kuzmanović podseća na knjigu Internet mozak, autora Smola i Vorgana, u kojoj oni iznose tezu da svakodnevna upotreba digitalnih alata postepeno jača nove neuronske putanje u mozgu, dok neke starije, ređe korišćene, slabi. “Drugim rečima, digitalna tehnologija ne menja samo naše navike, već i način na koji mozak funkcioniše. Autori čak govore o svojevrsnom diskontinuitetu u ljudskoj evoluciji – o tome da se mozak danas menja brže nego ikada ranije u istoriji”, kaže sagovornica “Vremena”, ponovo podvlačeći da nije reč o promeni kao takvoj, već o tome kako se menjamo, šta podrazumevamo pod napredovanjem, a šta pod nazadovanjem. “Ključno u tome je šta ćemo prepustiti tehnologiji, a šta ćemo zadržati kao veštine koje želimo da razvijamo. Evolutivni ishod neće zavisiti samo od tehnologije već od društvenih odluka, obrazovanja i vrednosti koje sami postavljamo i negujemo.”
Ali sve ove dileme sežu stotinama, čak par hiljada godina daleko. “Još u antičko doba Platon je izražavao bojazan da će pisana reč narušiti čovekovo pamćenje. Ispostavilo se da pamćenje nije nestalo, ali se promenilo – deo kognitivnog tereta premešten je van čoveka u kulturna sredstva”, kaže Kuzmanović. “U tom smislu, veštačka inteligencija je još jedno kulturno oruđe, doduše drugačije od svih do sada, koje će promeniti naše kognitivno funkcionisanje – neke funkcije će pojačati, neke oslabiti ili preuzeti.”
Apropo dilema, jedna zanimljivost za kraj: U uvodu svoje knjige Eriksen ističe kako se i samo pisanje promenilo – nekada je, autor, ma šta da sastavlja, morao u glavi da ima dugačak, linearni tok misli ili dramski tok i to pre prve rečenice. Danas, rukopis, skoro do pre sam kraj, može izgledati kao bušan sir iz crtaća o Tomu i Džeriju, pa se u njega ubacuju delovi, dodaju odeljci…
A tačno deceniju ranije, 12. septembra 1991, Čarlsu Bukovskom se pokvario kompjuter. Vraća se, gunđajući, pisaćoj mašini. U svom Dnevniku (preveo Flavio Rigonat, 4. izd, LOM, Beograd 2013) piše kako se njegova dva izdavača grdno vređaju što on inače piše na kompjuteru, gnjave ga i naporni su. “Svestan sam da kompjuter ne može da piše umesto mene. Da može, ne bih ga želeo (…) (Njihova) poenta je bila da kompjuter nije dobar za dušu. Šta sad, malo je toga dobro za dušu (…) Ti ljudi misle kako treba uvek da budeš na krstu i krvariš da bi imao dušu (…) Neka se oni penju na krst, čestitaću im. Ali patnja ne stvara pisanje, to radi pisac.” A onda zaključuje, u svom stilu, kad izdavači vide da je opet kucao na mašini, pomisliće: “Eto, Bukovskom se vratila duša. Ovo se mnogo bolje čita.”
Nove reči
Zanimljivo je i pomenuti reči koje su ušle u naš govor, a vešto ilustruju temu uticaja društvenih mreža i uopšte življenja u savremenog digitalnom okruženju. Izdvajamo sledeće.
FOMO, strah od propuštanja (fear of missing out). Iako je sam termin i osećaj poznat odavno, tek od 2004. široko je prisutan po internet bespućima. Drugim rečima – ako te nema na društvenim mrežama, ako ne učestvuješ u trendu, ako ne živiš i taj paralelni život, onda strepiš – ima li te.
Rejdž bejt, sadržaj čiji je cilj da izazove bes, sukob i polarizaciju. Kako je pažnja izuzetno dragoceni resurs današnjice, proizvođači sadržaja teže da je “otmu”, a to se radi upravo preko negativnog sadržaja, jer on izaziva emotivan odgovor. Ovde bi se moglo kazati da je na delu manipulacija strahom, najpre od opasnosti, pa onda i od nepripadanja.
Brejnrot, navodno pogoršanje mentalnog ili intelektualnog stanja osobe, kao rezultat prekomerne konzumacije materijala koji, najjednostavnije rečeno, ne podstiče misao. Za mladu generaciju, to su zabavni i apsurdni mimovi koje svi znaju napamet.
Dumskroling, kompulzivna navika neprekidnog listanja loših vesti i uznemirujućih sadržaja, čak i kada nam oni izazivaju teskobu, nemir ili tugu.
Izvor: Vreme
