Ma neću da se hvalim kako sam imao dobar predosjećaj juče ujutro kad sam ustao. Ovo je mnogo više od toga
Rapsodija košarkaškog umijeća tima Srbije protiv veoma jake Litvanije. Selektor Pešić je uspio je motiviše i da organizuje momke „B“ tima Srbije (znate ono: bez Jokića, Micića, Pokuševskog, Kalinića, Nedovića ‒ prva petorka) tako da su prosto odbranom „pojeli“ efikasni napad Litvanije. Anulirali su i prosto izbrisali ispod koša Valančiunasa. Ukrali bezbroj lopti i prekinuli važne napade protivnika još u začetku.
I, što je najvažnije, to nije bio tek neki nalet. To nije bila ni jedna četvrtina niti jedno poluvrijeme, nego cijela utakmica konstantno, progresivno, neumorno i nepovratno ka uspjehu. Bogdanović kapitenski, Petrušev džoker sa klupe, Stefan Jović tako sigurno i sa autoritetom, Nikola Jović – Srbija ima novog lidera za 21.vijek, Milutinov hrabro ispod koša….
Litvanija je do jutros bila najbolja ekipa na ovom Mundobasketu, a anestezirati njih od prvog do zadnjeg minuta, to znači da su momci iz Srbije dosegli svoj maksimum onda kad je najviše trebalo.
Neko priča o ispražnjenim Litvancima poslije Amerike; drugi ističu regenerisanu Srbiju poslije poraza od Italije; treći ističu dodatni motiv Srbije zbog ranjenog Simanića; ali ja bih se zadržao na košarkaškoj legendi Svetislavu Kariju Pešiću. Ne izmišljam, nego ne mogu da zaboravim njegov trud kroz kvalifikacije, kako je sabirao tim po onim kvalifikacionim „prozorima“, kako je trpio šamare od Belgije, Estonije i šta je ono već bilo, i kako je, poslije Jokićevog otkaza, zavapio: „Ma pustite to, hajde da vjerujemo ovim momcima koji su tu“.
Uspio je da na sve igrače prenese duh ranjenog Boriše Simanića, čovjeka koji je bukvalno dao dio tijela (bubreg!) za državni grb. I da ih sve, ali baš sve, učini strašnim borcima ‒ borišama na terenu. Borcima koji se ne boje nikog, i koji su pometlali sa terena najefikasniji, najčvršći i najspremniji tim cijelog turnira. Kako? Srcem, dušom i jako pametnom igrom, znači, i mozgom.
U borbi smo za medalje, i na korak od Olimpijskih igara. Oba cilja su u domenu natprirodnog nadahnuća i neke božanstvene genijalnosti, bogomdanih momaka, Bogdana i ostalih… A što se tiče ljudskog, taktičkog, teorijskog, predvidivog… dosegli smo sportsko, ljudsko i patriotsko savršenstvo.
Svetislave, svi te slave!
Oliver Janković
