Nije nikakva tajna ni novost da se vršenje vlasti u savremenim društvima i državama, u kojima se ona u načelu osvaja i gubi na izborima, odvija kroz stalnu, dijalektiktičku dinamiku, nerimetko i varničenje između legaliteta i legitimiteta.
Idealno je da vlast bude demokratski i zakonito uspostavljena na osnovu rezultata ostvarenih na slobodnim izborima, da ispuni svoj mandat do narednih redovnih izbora i da se onda o svemu ponovo odlučuje voljom birača, odnosno naroda. Takav, formalno i suštinski potpuno redovan proces nije, međutim, uobičajen, iako bi trebalo da je normalan. Naime, ako u toku jednog izbornog ciklusa i ne dođe do neke vanredne situacije i revolucionarnog preokreta ili pak bitne promjene u odnosu političkih snaga u zemlji, sa posljedičnom nemogućnošću dogovora o formiranju koalicije, ukoliko jedna stranka nema parlamentarnu većinu dovoljnu za samostalno vladanje, pa se prijevremeni izbori nametnu kao neminovnost, odnos između legaliteta i legitimiteta vlasti rijetko kada je u potpunom skladu.
Štaviše, prilično su česti slučajevi znatnog, i rastućeg, raskoraka između ovih načela i pretpostavki ostvarivanja vlasti. Po pravilu, bez obzira na sve privide, kao i propagandno i medijski projektovane predstave, vlast, koja je realnošću prinuđena i na povlačenje nepopularnih poteza, a ponekad i objektivno odstupa od predizbornih programskih stavova i konkretnih obećanja, protokom vremena od izbora pomalo ili poviše gubi legitimitet u narodu.
S tim se nekako i računa, a takozvani demokratski deficit u odlučivanju već je postao prećutno prihvaćena konstantna u savremenom sprovođenju predstavničke demokratije. Niko, naravno, ne može gajiti iluziju da bi neka neposredovana, direktna demokratija, kao preslikavanje „volje naroda“ u datom trenutku, uopšte bila moguća. Kako, uostalom, pouzdano utvrditi i stalno utvrđivati šta je, u vezi sa nekim određenim pitanjem, a i uopšte, opredjeljenje većine građana?
Međutim, uprkos ovim ograničenjima, prečesto se ipak dobija neodoljiv utisak da vlast donosi odluke i preduzima mjere očigledno suprotne raspoloženju koje prevladava u narodu, a za šta nisu potrebna nikakva egzaktna sociološka i statistička istraživanja, čime se generišu opšta napetost i nervoza u društvu.Shvatanje demokratskog vladanja kao arogantnog elitističkog predvodništva bez osvrtanja na volju „demosa“ bivši američki predsjednik Džordž Buš Mlađi aksiomatski je formulisao rečenicom da zadatak lidera nije da slijedi (to follow), već da predvodi (to lead) naciju, bez obzira na njenu (zabludjelu) volju.
Na bivšem jugoslovenskom prostoru ovakvo shvatanje liderstva najdosljednije i najupornije je primjenjivala bivša crnogorska vlast koja je, od problematičnog referenduma o nezavisnosti, preko priznavanja „Kosova“, do pristupanja NATO-u, sve ove i te kako bitne odluke donosila uz povećavanje raskoraka sa narodnom voljom.
Zapamćena je ostala izjava jednog visokog časnika iz Podgorice, koji je, u vezi sa priključivanjem NATO-u, ne trepnuvši okom, izjavio da je svjestan kako se bar 80% Crnogoraca ovome protivi, ali da je to u nacionalnom interesu bilo nužno učiniti.
Vidjeli smo šta se dogodilo kad je raskorak između ponašanja vlastodržaca i narodne volje postao do apsurdnosti neizdržljiv…
Do koje mjere je dijalektika odnosa između legaliteta i legitimiteta na prostoru bivše Jugoslavije poremećena i izvitoperena, izoštreno, gotovo groteskno se moglo sagledati „na marginama“ ovogodišnjeg zasjedanja Generalne skupštine UN.
Zajedno sa kratkim i šturim zajedničkim saopštenjem, region i svijet je obišla fotografija sa trojnog sastanka „predsjednika Crne Gore i Kosova, Mila Đukanovića i Vjose Osmani, i predsjedavajućeg predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića“. O čemu, odnosno o kome su razgovarali nije teško pretpostaviti, kao i da je njihova razmjena mišljenja bila neuporedivo sadržajnija i živahnija od onog što je prenijeto izuzetno oprezno sročenim zajedničkim saopštenjem: „Predsjednici su izrazili zabrinutost najnovijim dešavanjima u regionu, u kontekstu očuvanja stabilnosti, kao preduslova za evropsku perspektivu svih zemalja Zapadnog Balkana“.
Dogovorili su se, takođe, da nastave komunikaciju i dijalog na tu temu, u šta uopšte ne treba sumnjati.
Da parafraziramo onu narodnu: „Troje bez duše, jedan bez glave“. Tako bar snuje i priželjkuje ovaj „crni trio“, kako su trilateralu na marginama opisali neki, a kao „susret balkanskih lidera na vrhu“, pak, drugi mediji. No, da ostavimo po strani očiglednost zajedničkog imenitelja, odnosno doživljaja zajedničkog neprijatelja i glavni motiv ovog marginalnog okupljanja, u čemu nema ničeg novog i neočekivanog.
Glavni utisak, potkrijepljen vizuelnim svjedočenjem „porodične fotografije“, jeste da smo prisustvovali još jednom opelu ili dženazi legitimiteta i legaliteta na Ist Riveru, u palati Ujedinjenih nacija, sa čijom se Poveljom savremena svjetska politika globalno i lokalno već odavno komotno poigrava.
Kakvim legalitetom i legitimitetom raspolažu učesnici trojnog samita balkanskih marginalaca? Najblaže rečeno, sumnjivim i protivrječnim, a to znači politički nedjelotvornim i slabo upotrebljivim. Milo Đukanović je i dalje legalni predsjednik svoje države, pa mu je, uprkos shvatljivim kritičkim glasovima u zemlji, sadašnja vlada omogućila da u Njujorku predstavlja Crnu Goru, što bi se moglo ocijeniti kao mudar potez. Oduzet mu je argument da je nova vlast revanšistički raspoložena i osvetoljubiva, a da je on, kao legalno izabrani predsjednik, njena žrtva.
Sa druge strane, predsjednik koji je u svojim izlivima mržnje i neutemeljenim optužbama, upućenim na račun velikog dijela svojih građana, zatim Srbije, SPC, a i Rusije, izgubio kompas, mogao se samo dodatno izbrukati u susretima sa sagovornicima kojima je, bez obzira na simpatije za ove ili one aktere u Crnoj Gori i oko nje, sve uglavnom jasno, uključujući i Đukanovićev legitimitet.
Legalitet kojim raspolaže Željko Komšić na više je nego staklenim nogama, pogotovo s obzirom na to da je u Njujork putovao bez saglasnosti, odnosno zajedničkog stava trolčanog Predsjedništva. O njegovom legitimitetu ne vrijedi trošiti riječi, jer mu djelovanje odobrava samo dio bošnjačkog nacionalnog korpusa u BiH, a Hrvati ga odbacuju kao ovlašćenog zastupnika svoga interesa.
Čak je i sam nelegalno postavljeni, odnosno nametnuti „visoki predstavnik“ Kristijan Šmit nedavno doveo u pitanje njegov legitimitet. A Komšić u obraćanju Generalnoj skupštini UN i dalje autistično o konstitutivnim narodima govori kao o „imaginarnim“ pojmovima!
I najzad, Vjosa Osmani. Ova nesumnjivo dobro obrazovana i sposobna političarka modernog stila i nastupa, sa dobrim vezama u SAD, u odnosu na dvojicu svojih kavaljera sa trojnog sastanka na marginama, mogla bi imati najčvršći legalitet i legitimitet, samo kad bi predstavljala međunarodno dovoljno široko priznatu državu, članicu, a ne protektorat UN, za koji je čak, kako se prenosi, i uzdržani generalni sekretar Antonio Gutereš rekao da za njega nije država.
Vjerujemo da je Vjosa Osmani na marginama zasijedanja GS UN, po sobama za sastanke, hodnicima i liftovima palate na Ist Riveru uradila mnogo korisniji posao za „Kosovo“, nego Đukanović i Komšić za države koje su suštinski nereprezentativno zastupali. Ali, kad je o načelima legaliteta i legitimiteta riječ, sve troje ih je svojim pojavljivanjem i nastupanjem do te mjere relativizovalo, da se opravdano može govoriti o još jednom njihovom sahranjivanju u međunarodnoj politici.
Za univerzalnu misiju UN bi bilo bolje, primjerenije Povelji svjetske organizacije, a i životu, da se, recimo, uvaži zahtjev talibanskog vođstva u Kabulu i omogući mu se obraćanje sa govornice Generalne skupštine, nego što se upražnjava rutina šupljeg odjekivanja obraćanja nereprezentativnih „predstavnika“ raznih propalih politika pred njenom gotovo praznom velikom salom.
Kriza, djelimična blokada i neefikasnost Svjetske organizacije ogledaju se i u tome što su se glavne aktivnosti tokom zasijedanja GS već odavno preselile iz plenuma i odvijaju se kroz političke i diplomatske susrete na njegovim marginama, što je prilika i za mešetarenje i pokušaje lovljenja u mutnom pojedinaca bez zdravog legaliteta i/ili legitimiteta.
Darko Tanasković
