Piše: Jasna Ivanović
Romansirana istorija novije Crne Gore mogla bi da otpočne scenom iz sobe br. 252. Hotel je ,,Crna Gora“, godina je 1996, kadar crno-bijeli, a boje samo što se nisu umiješale u priču.
Raskošni ornamenti, otuđeni ili rasprodati u godinama koje će uslijediti, još uvijek su u hotelskom kadru. O kako se moćno mogao tada osjećati profesor Novak Kilibarda, među teškim ogledalima s hrastovim duborezom, u intimi svoje sobe, br. 252! Mole se čitaoci da na ovom mjestu, među odraze raskoši, udjenu prikladno zajedljivi saundtrek. Može to biti jecaj Edit Pjaf ,,Ne, ni za šta se ne kajem…“, dok zum ide na mesinganu kuku, s koje visi mladalačko-svijetli mantil, spreman na nove polete starog lisca.
Digresija, kao opravdanje motiva, odvešće kadar u koju godinu prije ’96, kada je mitropolit Amfilohije u jednom razgovoru kazao da ne zna da li je čovjek mogao postati od majmuna, no da je siguran da je mogao postati od lisice i za tu tvrdnju ponudio dokaz. Tema razgovora je uvođenje vjeronauke u škole, a jedan zamoli vladiku da se sa tim požuri, kako bi djeca prestala učiti krivu Darvinovu teoriju. Vladika tada predstavi svoju gornju tvrdnju, uz obrazloženje da bi liščev potomak mogao biti upravo jedan od okupljenih, uvaženi profesor Novak Kilibarda…
Miodrag Petrović Čkalja: Dve decenije od odlaska glumačke legende i simbola domaće komedije
Već godinama profesor živi u sobi br. 252 i danas će, hitajući u baštu hotela, napamet naučenim pokretom ruke smaći mantil s kuke i u žurbi zatvoriti vrata za sobom. Kasnije će tvrditi, u ispovijestima datim novinaru Slavoljubu Šćekiću, da se prije raskola u DPS-u nikad nije privatno sreo s Milom Đukanovićem.
,,…A kada je to, za Crnu Goru spasonosno cijepanje bilo izvjesno, neplanirano smo se sretali u hotelu ,Crna Gora’“, ustvrdiće profesor u knjizi ,,KILIBARDA ‒ ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore“.
Znao je profesor da mu se na prvu neće vjerovati da su ovi susreti bili ,,neplanirani“, pa je požurio da to još jednom, niže pasusa, pocrta:
,,Poneku našu zajedničku sjedjeljku upriličio bi direktor Mikan Zec, a znali smo popiti piće u prostorijama preduzeća ,Mia’ na prvom spratu. Moja soba, br. 252, bila je do ,Mie’, pa su nam se tako utrefljivali susreti.“
Iako je u ispovijestima definisao da je ,,u nauci postojan, a u politici evolutivan“, postojanost dobrog književničkog stila ovim pasusom ipak je opovrgnuta. Inače besprekorno jezički utegnut, memoarski dinamičan ritam, prekidan jedino umecima iz bogatstva narodne književnosti, ovdje se zapleo i zateturao.
Ne, ne…neće biti da je profesor toga dana u džepu mantila pri sebi imao epiku. Dramu ,,neplaniranog“ susreta koji slijedi moraju ispratiti drugačije note. Grehota je da ne pomenemo da je profesor umio, kad su se njegovi susreti s Đukanovićem ustalili, himnično da podigne glas. Govorio bi predsjedniku tada da je viđen kao crnogorski De Gol. No za naš krhki kadar romansirane istorije, u ,,deceniji koja je promijenila lice Crne Gore“, treba nam u džepu mantila nešto nježnije… Pjesmarica Ane Ahmatove i u njoj ,,Došao si ‒ odlučan, tih / kao da znaš da te čekam / Rekao si ‒ Vreme je, kreni / I ja sam pošla, bez reči, bez daha / Proste su bile tvoje reči / A iza njih oluja, krik, svet / Na prozoru vetar je drhtao / i negde daleko ‒ pevao sneg“. Biraj sad, čitaoče! Ne možemo sve sami, ovako raslabljeni decenijom koja je promijenila lice Crne Gore, šta li je tog presudnog dana, iz sobe br. 252, uz srce svoje ponio uvaženi profesor, potomak liščev Novak Kilibarda.
