Piše: Miloš Lalatović
Bili su to poslednji dani jednog opasnog čovjeka. Bolest je već uveliko uzela maha. Bolovi su bili neizdržljivi. Nalazio se u teškoj agoniji. Kroz glavu, srce, dušu, duh, svuda, prolazila mu je neizdržljiva jeza. Sjecao se svih zločina od djetinjstva, koje je pravio. Bilo ih je neizbrojivo. Šta sve nije radio? Počevši od sitnih krađa,džeparenja, do ozbiljnog razbojništva, ubistava, droga, razvrat. Osjećao se, kao da mu je sva duša zamrljana teškim, crnim mrljama. Koje niko nije mogao da skine. Ipak, u svom tom neizrecivom crnilu bila je i jedna mala svijetla tačka. Vrlo svijetla. Ovaj čovjek, iako neizmerno grešan, sačuvao je Božijim Promislom, neku dobrotu. Koja je djelovala ispod svog tog nagomilanog ,,katrana“ od grijeha. Kao, kad bi kroz neko vrlo prljavo crijevo tekla bistra, čista voda. Imao je jednu značajnu i lijepu osobinu.
Bio je vrlo milosrdan. Znao je da svojim skupocjenim autom obiđe sirotinjske kvartove, kao one u kojima je i sam odrastao. Našavši djecu ili omladinu na igralištima, izlazio bi iz auta i dijelio im na njihovo zaprepašćenje, nenadano, novčanice velike vrijednosti. Čak, davao im je i svoj automobil da ga provozaju. Znala su ova djeca i da ga lupe, oštete. Nikad im nije riječ rekao. Samo im se onako ,,uličarski“, ali toplo osmjehnuo, rekavši ,,ma nema veze kralju“. Davao je i sirotim udovicama, ljudima u dugovima, crkvama. Imao je mnogo novca. Zarađenog od zločina i kriminala. Već u toj bolničkoj sobi, u samrtnoj agoniji, njegov ,,dobri“ kolega, drug, samo je čekao da umre, da on zauzme njegovo mjesto. Glavnog. Još neko je čekao. Radilo se o mnoštvu demona, počevši iz nižih činova, pa sve do strašnih demonskih knezova, koje je ovaj čovjek svojim djelima navrnuo na sebe. I što je najgore, počeo je da ih vidi.
Smijali su mu se i rugali. Čuo ih je kako govore ,,je li ovo ona strašna zvijerka, od koga svi drhte, a vidi ga sad, a šta mu tek pripremamo“. Nema, šefe, zar nijesi čuo “zločin se ne isplati“. Jadni čovjek je bio užasnut. Sa velikim fizičkim bolovima, gadljive bolesti, a od svega najgore, ova strašna i odvratna bića, koja mu se rugaju i prijete. U nekom momentu se sjeti priče jednog sveštenika, koju mu je pričao, vjerovatno prozrevši ovoga, o nekom razbojniku raspetom zajedno sa Isusom Hristom, i koji se spasao u poslednjim momentima pred smrt, pokajavši se u teškim bolovima i stradanjima na krstu. Ovaj razbojnik prije dvije hiljade godina je bio sličan ovome sadašnjem. Još mu je govorio ovaj sveštenik da Presveta Bogorodica, Majka Isusova, može svojim molitvama i najveće grešnike spasiti i spasava. U toj muci, poče dozivati Bogomajku da se moli svom Sinu Isusu Hristu za njega grešnog.
Odjednom, demoni nestadoše. Onaj drug, koji je stajao kraj njega se uozbilji. Pitajući se, šta se dešava? Samome bolesniku bi mnogo lakše, bolovi kao da prestadoše. Hodnikom se čuo glas sveštenika, koji je išao da ispovijedi nekoga pred smrt. Reče svom drugu, da ga brzo zovne. Ovaj se nešto nećkaše. Ali ipak pristade. Sveštenik uđe u bolesnikovu sobu, ovaj zamoli druga da izađe i zatvori vrata. Nekoliko trenutaka samo su stajali… Potom bolesnik poče govoriti. Oče, mnogo sam grešan. Hoće li mi Bog, bar malo olakšati? Ako se pokajete, hoće sigurno, odgovori sveštenik.
Predloži mu da se ispovijedi. Ovaj pristade. Potom poče čiste glave, od najranijeg djetinjstva pričati šta je uradio. To je trajalo dugo. I jedan i drugi su bili potpuno mokri. Sveštenik od znoja, slušajući tešku ispovijest, ovaj drugi od suza. Na kraju mu očita razrešenu molitvu i pričesti ga. Nakon toga ovaj razbojnik našeg doba izdahnu na sveštenikovim rukama. Gdje je otišao? Ne znamo? Samo se sjećamo Isusovog obećanja pokajanom razbojniku raspetom sa Njim “danas ćeš biti sa mnom u Raju.
