Piše: Jasna Ivanović
Može lako biti da su podržavaoci rasuđivanja Aleksandra Vučića, upitnog stručnjacima za mentalno zdravlje, sinoć po podgoričkim kafanama rakijom zalivali vijest da su otkazani koncerti Danice Crnogorčević.
Ona kojoj su isti klicali jer je onomad na litijama o svecima pjevala, jer se nije tamjan palio po srpskim hramovima da ga njene haljine upile nisu unazad dvadesetak godina, jer je majka četvoro djece, popadija i na kraju obična žena iz komšiluka prekonoć je stala u jedno kužno ,,pevaljka“.
A te noći bez Mjeseca nisu se vagali Daničini obični komšijski grijesi već mjerila podrška Vučiću, iako su oni grijesi korišteni kao dokazni materijal presude.
Žestina jeda na ,,pevaljku“ proporcionalna je zaoštrenosti političke krize i tu nema ama baš ništa nesrazmjerno, osim činjenice da se zlurado slavlje odvija u podgoričkim kafanama, a ne u okupljalištu Vučićevih pristalica, od milošte zvanom Ćacilend. Zašto se jaki podgorički momci, uz pokoju ženu koju zovu bratom, iz komforne kafanske topline ne obretu pod beogradskim šatorima? Nisu šatori tu od juče već je preko njih prešlo više godišnjih doba i mećava ih stigla raznositi, a konkretna ideja podgoričke podrške nikako da se rodi, iako se gora uredno trese.
Poslednja treska iz Podgorice mogla bi se sažeti u prijeteće pitanje: ,,Ko to tamo peva?!“ Kao u znamenitom filmu, komično dominira nad tragičnim i gotovo je izvjesno – niko odavde neće poći firmom ,,Krstić“ za Beograd da, recimo, guslama diže moral onima što žele da uče pod šatorima. Samopromociji koju ogrću nižerazrednom nacionalističkom sentimentalnošću, gordosti kojoj bi Lucifer aplaudirao toplije je u kafani.
Savjest ove grupe ljudi zna da nema rasprave s činjenicom da se poštovanje zavređuje djelima. Sva srpska kultura, njen bitak o tome govori. Od arhaičnog nadžnjevanja momka i djevojke do postmodernističkog opisa Miodraga Pavlovića – ,,Srbi su narod krika“, tj. djela.
Zato podstrek podržavaocima rasuđivanja Aleksandra Vučića, upitnog stručnjacima za mentalno zdravlje, da umjesto ,,pevaljke“ odguslaju pod šatorima makar i kakvu tugovanku poput: ,,Majko mila / šta se zbiva / tužna mi se pesma svira / smrt je došla u pohode / ovde više nema mira / joj, joj, joooj, joooj..“ Tako i samo tako zavrijedili bi kojekakvo poštovanje međ narodom koji ne ide u kafane u vrijeme posta.
