Piše: Milovan Urvan
Ponekad se ljubav prema domovini najljepše vidi u mjeri, a ne u količini. Tako, međutim, ne misli, šef Prijestonice, Nikola Đurašković, koji je podijelio nekoliko kadrova nečega za šta je teško reći da li je patriotska hiperprodukcija ili hipertrofija. Elem, jedna cetinjska ulica okićena bezbrojnim zastavama, u susret 21. maju, svakako svjedoči o snažnom osjećaju pripadnosti, ali isto tako otvara i ozbiljno pitanje ukusa.
Jer, kao i u svemu što je vrijedno, i patriotizam traži izvjesnu uzdržanost — prostor da simbol diše, da se vidi, a ne da se umnožava do neprepoznatljivosti i zbunjenosti. Zastava nije ukras u nizu, već znak koji nosi težinu istorije i smisao zajedništva. Kada ih ima previše, one počinju da liče jedna na drugu kao dekor, a ne kao poruka.
Tada se, htio ne htio, u sve to uvuče duh kiča i malograđanštine — ne zato što je namjera loša, već zato što mjera izmakne. Možda je upravo u jednoj, dobro postavljenoj zastavi, više dostojanstva nego u stotinu koje se međusobno poništavaju. A dostojanstvo je, na kraju, ono što svakom prazniku i svakom simbolu daje trajnost.
