Piše: Jasna Ivanović
Mediji su se potrudili da se odjek presude Hašimu Tačiju, koji je ova imala među Kosovarima, razgrana u dva podjednako zastupljena toka: 1. neredi u Prištini i Hagu; 2. tzv. emocija.
Crnogorski javni radijsko-televizijski servis posvetio je nula zasebnih objava prvom i cijelu jednu zasebnu objavu drugom toku. Emotivna, kažu, reakcija naroda na presudu voljenom vođi. I jedan snimak s lica mjesta pride, da umjesto (pod)teksta izrekne hiljadu riječi i bezbrojene suze.
Emotivno.
Doduše, ne toliko emotivno koliko i ulaženje u živo ljudsko tijelo polomljenom staklenom flašom, šibanje električnim kablom, presađivanje organa, ili…koliko ono presudiše…desetina ubijenih, ili cirka četvrt miliona raseljenih.
Emotivno, kao malo dijete i njegovo neprihvatanje zbilje, nevini protest suza.
I Zapad, i ko sve ne, nad narodnim skupom plače, taman kao da nije riječ o narodu stasalom za rat nego o neutješnom maloljetniku s problemom. Nedozrelom, malo neukom, patalaušenom, tribalnom i eto…uplakanom maloljetniku. Ako taj isti skup kogod Drugi osjeti i javno opiše ovakvim, plakači će ga na sud! Pitajte Dobricu Ćosića.
Zato je skupu oprošten onaj prvi tok i nemiri. Nema doživotnih kazni kao što ih je bilo u Banjskoj. Nema poziva na odgovornost crnogorskog potpredsjednika vlade. Nema suvislih rečenica, niti potrebe da one iznova budu pisane u bilo kojem, pa ni u ovom tekstu.
Napuklo ćemo i napola riječi. Umjesto suza koje se u Hagu neće prebrojati, kratka izjava saučešća. Pokoj mučenima pa mrtvima. Jer stvar je odveć…emotivna.
