Piše: Milovan Urvan
Dočim, prejadilo mi da slušam predsjednika Vučića kako optužuje studente da su oni sredstvo nekakve obojene revoluciji, te ti ja uđem na Vikipediju, eda bih se informisao šta je to „obojena revolucija“. I nađem tamo da se ta pošast javlja negdje potkraj 80-ih godina, uoči i nakon pada Berlinskog zida, pa nadalje sve do ukrajinskih prilika.
Nu, najviše mi je bilo smiješno imenovanje ustanaka pod nazivima „balvan revolucija“, „jogurt revolucija“ i, ne znam zašto, „nježna (ružičasta) revolucija“.
Ali, tražeći neki kvalifikativ revolucije za trenutno stanje u Srbiji, suočio sam se s problemom, tj. uviđanjem da se odigravaju dva revolucionarna procesa, jedan koji su inicirali studenti, i drugi koji ima status kontrarevolucije, rukovođen predsjednikom Vučićem. Ovaj prvi bih, bez dvoumlja, nazvao „studentska revolucija“, jer ne vidim da se može iznaći bolje, prirodnije ime. Za drugu sam prvo pomislio da odredim kao „bezbojnu revoluciju“. Dočim, nije baš da nijesu namazani. Potom sam pomislio da bi to mogla biti „sendvič revolucija“, ali ta mi analogija nekako ruši ugled „jogurt revolucija“. Nije to baš isto.
Taman se obeshrabrih od tog uzaludnog posla, kad vidjeh na TV-u kako predsjednik Vučić, negdje u Leskovcu, sjedi na bini i razmatra želje svojih simpatizera. Da nijesam kudikamo informisan, mislio bih da je to neki prvoaprilski skeč. Nu, jes šipak. To je nekakva infantilna stvarnost, nešto poput obdaništa u kojem ne ima djece, već odraslih ljudi koji se igraju – kao djeca. Jedna traži posao, a kralj kaže: „Razmotrićemo“; drugi traži 60 kilometara asfalta, a kralj kaže: „Biće u martu, naredne godine“; treći pak traži, ne sjećam se ni šta već, a kralj kaže nešto kao: da nas nijesu zaustavili (misli se na studente) to bi već bilo završeno. I, tako, do u beskrajon, što ‘no veli Minja Subota.
Udaljih se od svoje prvobitne misli, misleći da bi najbolje bilo ukinuti Deda mraza, kad većma imamo predsjednika. E, tada mi pade na pamet, kako je onaj naučenjak svojevremeno viknuo: „Eureka“, tako je i skočih sa svog dvosjeda: „Ćaci. Pa ovo su ćaci“. „Ćaci revolucija“. I više od toga: „Ćaci kontrarevolucija“!
Kužite, kad sve ovo jednom prođe, bez obzira na ishod događaja, u srpskom će jeziku trajno ostati jedna riječ više: „ćaci“. Dočim, u politikologiji to još može dobiti status operativnog termina, koji bi mogao označavati fenomen, tip čovjeka iracionalno vezanog za figuru vladara.
