Piše: Jasna Ivanović
U jednom svom čuvenom televizijskom intervjuu Danilo Kiš govori o traumatičnom iskustvu šišanja ,,do glave“, koje je bilo uobičajeno u vrijeme kada je on bio đak Cetinjske gimnazije. Ukazom direktora, jednom godišnje, svi cetinjski gimnazijalci bili bi podvrgnuti ovom nemilom činu, a to je trajalo kroz osjetljivo formativno doba sve do punoljetstva. Trauma je našla svoje karikaturalno mjesto i u Kišovoj budućnosti, kada je jedan ,,džentlmen“, hoteći da ospori Kišovo djelo, zapravo problematizovao njegovu onomad ćelavu glavu. Znaju oni, pisao je džentlmen a s gorčinom iskustva prepričava Kiš, koga su u ono doba šišali do glave – ljotićevce, nedićevce, razvlašćene… Nakon ove ispovijesti, svaki naredni put kad bi Kiš tokom intervjua učinio kakav nervozan pokret suvim prstima kroz razbarušenu kosu, gledaoci bi mogli pomisliti kako to čini tek da provjeri da li mu je kosa i dalje na glavi…
Naravno, Kišova ispovijest ne stoji daleko od asocijacije na šišanje u logorima, tom možda najpouzdanijem simbolu prošloga vijeka, kako ispravno primjećuje novinar tokom intervjua. Na tom tragu dozovimo u sjećanje nakaradno šišanje golootočkih logorašica, čija je brižljivo nagrđena frizura trebalo da odaje njihov antirevolucionarni karakter zbog kojega su zvanično tu i dospjele.
Motiv, ili simbol šišanja kose zapravo je dubok koliko i civilizacija koju pamtimo. Do prošlovjekovnih logora prešao je dugo putovanje preko, recimo, biblijske priče o Samsonu i Dalili, budističkih inicijacija, staroslovenskih svadbenih i pogrebnih običaja, pa i kroz Igoovu Fatinu koja prodaje kosu da bi prehranila dijete, ili Tolstojevu Karenjinu čija se nutrina mijenja poput frizure…
Trenutak u kojem živimo, uprkos otklonu od tradicionalnih motiva i simbola, koji ponekad doslovno ima karakter apsolutnog poništenja tj. kanselovanja kulture, ipak opšti s istim motivima i simbolima. Ako bismo danas nekog našijenca pitali šta bi mu prvo palo na um kada se pomene šišanje, dobar dio odgovora bi imao veze s umjetničkim performansom izvjesnog zabavljača imena Desingerica. Njegov nastup, koje roditeljska javnost u zvaničnim apelima opisuje kao opskuran i za njegovu tinejdžersku publiku ponižavajući, odnedavno uključuje i šišanje posjetilaca tokom koncerta. Konačni proizvod je frizura poput one koju su u prošlom vijeku nosile golootočke logorašice.
Cijela pompa koju su oko šišanja na koncertima Desingerice podigli prvenstveno roditelji njegove tinejdžerske publike, potpomognuti arhetipom o kosi kao simbolu identiteta, bio je povod da Goran Bujišić, akademski slikar i sunarodnik Kiša i Desingerice, naslika platno koje prikazuje rečenog zabavljača kako u masi razularene koncertne publike šiša nikog drugog do predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Kritičari Vučićevog režima složili bi se da je takva umjetnička vizija poetska pravda, koja je metaforično došla po glavu krivca. Kritičari kritičara bi spočitali kako neće biti da je Vučić kriv za opskurno šišanje na koncertima, kao što nije kriv ni za brijanje srpskih objekata bagerima na Gazivodama, kao što nije kriv za prikrivene dogovore o rudarenju koji bi htjeli do glave obrijati floru i faunu Srbije, kako ne može biti da je Vučić kriv – za sve.
Neobično je da su i jedni, i drugi u pravu. Razmjere pobrojanih i nepobrojanih zločina, kojima se društvo dovelo do fatalne iznemoglosti, toliko su krupne da će po njih pravda dolaziti u talasima, zadugo, a ne tek očas sprovedena na prvim izborima. Indikativno je to da ko god za pojedinačne zločine bude osuđen, srpski narod vidjeće u njemu lik predsjednika. Dakle, poetska pravda već je na njegovu glavu upravila makaze i češalj. Aleksandar Vučić postao je trajni simbol svega što je za njegovog vladanja osakaćeno prisilnim šišanjem.
Zato Bujišićevo platno ne komunicira s gledaocima na temelju nadrealnog, kako se to čini na prvi pogled, već upravo suprotno – ono sublimira realnost britko i zgusnuto kao karikatura. Da parafraziramo jednog pisca, stvarnost teži da imitira umjetnost, a ne obratno.
Pa ako je naša stvarnost gruba, surova i zločinska, neka se predsjedniku i predsjednikovićima ne kriva što ih je umjetnost, i prije suda i izbora, za vijek vjekova ošišala do glave.
