„Došlo mi je do ruke tvoje pismo od 17. septembra o. g. u kojemu neke stvari smiješno napominješ. Prvo, što kažeš, da operemo svoja srca, pa da učinimo svaki lijepi način i slogu na naše granice: koje je srce za ljude, ono je vazda čisto i oprato, a s neljudima prinuđen je čovjek da se neljudski vlada, jer inače ne može sve da bi htio. Što se hvališ, da imaš kod mene prijatelja, koji ti dokazuju moje namjerenije, dobro kad ih imaš meni ih ne kazuj, da od mene ne postradaju. Ovu i drugu ovakvu stvar ti možeš kazati onijema, koji svijet kroz čibuk Gledaju, a ne meni, moje je namjerenije javno i čisto, i koga i kako valja paziti onako sa mnom i u susjedstvu i da živuje. Ti govoriš, da ja sve nešto tražim: a što bi ja tražio: is kime ću ga tražiti? Kad je Bajazit (Ilderim nazvani) Bosnu pokorio, i kad su divlje azijatske orde našle maleno no junačko carstvo razrušile, onda su moji preci i još neke odabrane familije koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačastvo i u ovijem gorama utekli.
Ja sam Inokosan, ja sam sirak pomisli: đe su mi braća slavni i glasoviti knezovi i vojvode našega carstva, đe je Crnojević (Bušatlija), đe je Obren Knežević Mahmut-Begović), đe je Kulinović? đe je Skopljak? đe je Vidajić? đe je Filipović? đe je Gradaščević? đe je Stočević? đe je Ljubović? pa je mnogi ostali? Kamo gospoda i cvijet našega naroda? da svoje sutačastvo i svoju slavu zajedno potražimo! Da smo svi na jedno, onda bi ja se njima nešto veliko potražio. Bog sam znade kada će se oni svoje slave spomenuti i do kada će se ova moja braća od svoje rođene braće tutiti i nazivati se azijatima i do kada će za tuđu korist rabotati, i sjećajući se sebe ni svojega. Od onoga nesrećnoga dana, od kako je azijahtin naše carstvo razgnjavio, sa kim se ova šaka gorštaka za obite poštenje i ime našega naroda bori?
Sve sa svojom rođenom braćom izturenom: brat brata bije, brat brata siječe – razvaline su našega carstva u našu krv ogrezle, evo naše obšte nesreće! Ova je nesreća i obišta vražda bratska više no sila tuđa učinila, te je naše junačko pleme postalo tuđim nadničarom i služiteljima, kao što si i ti tuđi na dničar. Kukavnu je Crnu Goru ovaj razur našega naroda gotovo udavio, no i opoštio; ovo je učinilo, te je danas Crna Gora i biće dovijek al- maz u vitešku krunu. Ja bih radije no išta na svijetu vidjeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, i koju je jedno mlijeko odojilo i jedna kolijevka odnjihala; što se pak mene tiče samoga i ove šake naroda, ja poštenja više ni malo ne želim, no ga imamo pred velikijem i opamećenijem svijetom; no se nešto drugo želi jerbo je krvava rana i golo poštenje.
Ja bih rad da sam se malo docnije rodio, jer bih vidio svoju braću, đe su sebe i svojijeh spomenuli i javno pred svijetom kazali, da su oni dostojni praunuci i potomci starije vitezova našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori, blago cijelome našemu plemenu, onda će ime crnogorsko, bosansko i proči vitezova srbskoga naroda kako sveti talisman čestvovati i u njedrima nositi. Ja čujem, da ti Crnogorce hajducima nazivaš; to ime nimalo sramno nije; xajduk znači Chevalier, Ritter, na primjer: kavalijeri su ovi hajduci: Marko Kraljević, Relja Omučević, Gergelez Alija, Tale Orašanin, Skender beg, Stojan Janković, Ilija Smiljanić, Bajo Pivljanin, Karađorđe, vojvoda Veljko Petrović, – ovo su samo neki od našega naroda, koji nijesu danas u životu
. Istina da su neki Crnogorci ubivaoci, grabitelji i mamitelji, ali ih neobuzdana i divlja sila turska nagoni, pa i junačka nevolja. Pomisli, moj dragi zemljače! Ovoliko naroda sabilo se u ovim gorama, gotovo od svuda zatvoren! Kad je godina nekoliko rodna, može se prilično proći, ali kad dođe godina, kao što je lanjska bila, živa muka od njih biva. Ja sam lani nekoliko mjeseca maka u Beč i u Mletke, navlastito za to, da ovu muku očima ne gledam; a drugo: ja sam srca ka lostiva pa bi sve svoje razurio, a svakako malo mi je šta i ostalo. Kada sa mnom govoriš, kako moj brat bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj; ali kada govoriš ka Turčin, kako azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, mene je to protivno i svakome bi blagorodno mislećem čoveku protivno bilo; a znam, ti ćeš reći, kad ovo moje pismo vidiš: šta ovaj čoek koješta piše i snijeva; ali se nadam da će maši potomci , kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastvoljubivim mislima u pismu vladičinu, na koga se danas viče sa svake strane kako na bijelu vranu“.
Izvor: Njegoš Dovjek, Miro Vuksanović
