Piše: Kris Hedžis
Već više od dvije decenije, ja i nekolicina drugih — Šeldon Volin, Noam Čomski, Čalmers Džonson, Barbara Erenrajh i Ralf Nejder — upozoravali smo da će rastuća društvena nejednakost i postepeno urušavanje naših demokratskih institucija, uključujući medije, Kongres, sindikate, akademske ustanove i sudove, neizbježno dovesti do autoritarne ili hrišćansko-fašističke države.
Moje knjige — Američki fašisti: Hrišćanska desnica i rat protiv Amerike (2007), Imperija iluzije: Kraj pismenosti i trijumf spektakla (2009), Smrt liberalne klase (2010), Dani razaranja, dani pobune (2012), napisana sa Džoom Sakom, Plata pobune (2015) i Amerika: Oproštajna turneja (2018) — bile su niz strasnih apela da se ozbiljno shvati ovaj raspad. Nemam nikakvu utjehu u tome što sam bio u pravu.
„Bijes onih koje je ekonomija napustila, strahovi i brige obespravljene i nesigurne srednje klase, kao i otupljujuća izolacija koja dolazi s gubitkom zajednice, bili bi okidač za opasan masovni pokret,“ napisao sam u Američkim fašistima 2007. godine.
„Ako ti obespravljeni ne budu ponovo integrisani u glavne tokove društva, ako na kraju izgube svaku nadu da će naći dobre, stabilne poslove i prilike za sebe i svoju djecu — ukratko, obećanje svjetlije budućnosti — prizrak američkog fašizma će obuzeti naciju. Očaj, gubitak nade, negiranje budućnosti, odvešće očajnike u naručje onih koji obećavaju čuda i snove apokaliptične slave.“
Izabrani predsjednik Donald Tramp ne najavljuje dolazak fašizma. On najavljuje krah membrane koja je prikrivala korupciju vladajuće klase i njihovo pretvaranje da su demokrate. On je simptom, a ne bolest.
Gubitak osnovnih demokratskih normi počeo je mnogo prije Trampa, čime je utrt put ka američkom totalitarizmu.
Deindustrijalizacija, deregulacija, mjere štednje, nekontrolisane predatorske korporacije, uključujući farmaceutsku industriju, masovno nadziranje svakog Amerikanca, društvena nejednakost, izborni sistem koji je zaražen legalizovanim podmićivanjem, beskrajni i uzaludni ratovi, najveća zatvorska populacija na svijetu, ali iznad svega osjećaji izdaje, stagnacije i očaja predstavljaju toksični koktel koji kulminira neartikulisanom mržnjom prema vladajućoj klasi i institucijama koje su izopačili da služe isključivo bogatima i moćnima.
Demokrate su jednako krive kao i Republikanci.
„Tramp i njegova svita milijardera, generala, polusvijeta, hrišćanskih fašista, kriminalaca, rasista i moralnih devijanata igraju ulogu porodice Snoups u nekim romanima Vilijama Foknera,“ napisao sam u Amerika: Oproštajna turneja.
„Snoupsovi su popunili vakuum moći propalog juga i nemilosrdno preuzeli kontrolu od degenerisane, bivše aristokratske elite robovlasnika. Flem Snoups i njegova proširena porodica — u koju spadaju ubica, pedofil, bigamista, piroman, mentalno zaostali čovjek koji opšti s kravom, i rođak koji prodaje ulaznice za svjedočenje te bestijalnosti — predstavljaju fiktivni prikaz ološa koji je sada uzdignut na najviši nivo federalne vlasti. Oni oličavaju moralnu trulež koju je oslobodio nekontrolisani kapitalizam.“
„Uobičajeno pominjanje ‘amoralnosti’, iako tačno, nije dovoljno specifično i samo po sebi nam ne omogućava da ih smjestimo, kako bi trebalo, u istorijski trenutak,“ napisao je kritičar Irving Hau o Snoupsovima. „Možda je najvažnije reći da su oni ono što dolazi poslije: stvorenja koja izranjaju iz pustoši, sa slinom koja im je još uvijek na usnama.“
„Neka svijet propadne, na jugu ili u Rusiji, i pojavljuju se figure grubih ambicija koje se probijaju s društvenog dna, ljudi kojima moralni zahtjevi nisu toliko apsurdni koliko nerazumljivi, sinovi razbojnika ili mužika koji se pojavljuju niotkuda i preuzimaju vlast čistom drskošću svoje monolitne snage,“ napisao je Hau.
„Oni postaju predsjednici lokalnih banaka i predsjedavajući regionalnih komiteta partije, a kasnije, malo uglađeniji, probijaju se do Kongresa ili Politbiroa. Lešinari bez inhibicija, oni ne moraju vjerovati u raspadajući zvanični kodeks svog društva; dovoljno je da nauče da imitiraju njegove impuls.“
Politički filozof Šeldon Volin nazvao je naš sistem upravljanja „invertovanim totalitarizmom“, sistemom koji je zadržao staru ikonografiju, simbole i jezik, ali je predao vlast korporacijama i oligarsima.
Sada prelazimo na prepoznatljiviji oblik totalitarizma, oblik kojim dominira demagog i ideologija zasnovana na demonizaciji „drugog“, hipermaskulinitetu i magijskom razmišljanju.
Fašizam je uvijek kopile bankrotiranog liberalizma.
„Živimo u pravnom sistemu s dva nivoa, jednom gdje se siromašni ljudi proganjaju, hapse i zatvaraju zbog apsurdnih prekršaja, kao što je prodaja pojedinačnih cigareta — što je 2014. dovelo do toga da je Erik Garner zadavljen do smrti od strane njujorške policije — dok se zločini zastrašujućih razmjera koje čine oligarsi i korporacije, od izlivanja nafte do bankarskih prevara u iznosu od stotina milijardi dolara, koje su izbrisale 40 odsto svjetskog bogatstva, rješavaju mlakim administrativnim kontrolama, simboličnim kaznama i civilnim mjerama koje ovim bogatim počiniocima obezbjeđuju imunitet od krivičnog gonjenja,“ napisao sam u Americi: Oproštajna turneja.
Utopijska ideologija neoliberalizma i globalnog kapitalizma je ogromna prevara. Globalno bogatstvo, umjesto da bude ravnopravno raspoređeno, kao što su obećavali zagovornici neoliberalizma, usmjereno je naviše u ruke pohlepne, oligarhijske elite, podstičući najgoru ekonomsku nejednakost od doba feudalnih pljačkaša.
Radnička sirotinja, kojoj su oduzeti sindikati i prava, a čije su plate stagnirale ili opale u proteklih 40 godina, gurnuta je u hronično siromaštvo i nezaposlenost.
Njihovi životi, kako je Barbara Erenrajh opisala u knjizi Nickel and Dimed, predstavljaju jedno dugo, stresom ispunjeno, vanredno stanje. Srednja klasa nestaje. Gradovi koji su nekada proizvodili robu i nudili fabričke poslove postali su napuštene pustoši. Zatvori su prepuni. Korporacije su isplanirale uništavanje trgovinskih barijera, što im je omogućilo da sakriju 1,42 triliona dolara profita u inostranstvu kako bi izbjegle plaćanje poreza.
Neoliberalizam, uprkos obećanju da će izgraditi i širiti demokratiju, brzo je uništio regulative i ispraznio demokratske sisteme, pretvarajući ih u korporativne levijatane.
Oznake „liberalno“ i „konzervativno“ besmislene su u neoliberalnom poretku, što dokazuje demokratski predsjednički kandidat koji se hvalio podrškom Dika Čejnija, ratnog zločinca koji je napustio funkciju s 13 odsto podrške javnosti.
Tramopova privlačnost leži u tome što on, iako odvratani klovn, ismijava bankrotstvo političke farse.
„Permanentna laž je apoteoza totalitarizma,“ napisao sam u Americi: Oproštajna turneja:
„Više nije važno šta je istina. Važno je samo ono što je ‘ispravno’. Federalni sudovi se pune idiotskim i nesposobnim sudijama koji služe ‘ispravnoj’ ideologiji korporatizma i krutom društvenom moralu hrišćanske desnice.
Oni preziru stvarnost, uključujući nauku i vladavinu prava. Teže da protjeraju one koji žive u stvarnosnom svijetu definisanom intelektualnom i moralnom autonomijom. Totalitarna vlast uvijek uzdiže brutalnost i glupost. Ovi vladajući idioti nemaju istinsku političku filozofiju niti ciljeve.
Koriste klišee i slogane, većinom apsurdne i kontradiktorne, da opravdaju svoju pohlepu i žudnju za moći. Ovo je jednako istinito za hrišćansku desnicu kao i za korporatiste koji propovijedaju slobodno tržište i globalizaciju. Spoj korporatista s hrišćanskom desnicom je kao da ste udružili Godzilu i Frankenštajna.“
Iluzije koje nam se plasiraju na ekranima — uključujući izmišljenu ličnost stvorenu za Trampa u emisiji The Apprentice — zamijenile su stvarnost.
Politika je burleska, što je kampanja Kamale Haris, ispunjena prazninom i slavnim ličnostima, jasno pokazala. To je dim i ogledala koja stvara armija agenata, publicista, marketinških odjela, promotera, scenarista, televizijskih i filmskih producenata, video-tehničara, fotografa, tjelohranitelja, savjetnika za garderobu, trenera za fitnes, istraživača javnog mnjenja, voditelja i novinara.
Mi smo kultura preplavljena lažima.
„Kult je iznutra izdominiran našim kulturnim pejzažem,“ napisao sam u knjizi Imperija iluzije:
„Ovaj kult sadrži klasične osobine psihopata: površni šarm, grandioznost i samozaljubljenost; potrebu za konstantnom stimulacijom, sklonost laganju, obmani i manipulaciji, kao i nesposobnost da se osjeti kajanje ili krivica.
Ovo je, naravno, etika koju korporacije promovišu. To je etika nekontrolisanog kapitalizma. To je pogrešno uvjerenje da su lični stil i lični napredak, koji se pogrešno shvataju kao individualizam, isto što i demokratska ravnopravnost.
U stvarnosti, lični stil, definisan robom koju kupujemo ili konzumiramo, postao je kompenzacija za gubitak demokratske ravnopravnosti. U kultu sebe, imamo pravo da dobijemo sve što želimo.
Možemo učiniti bilo šta, čak i ponižavati i uništavati one oko nas, uključujući prijatelje, kako bismo zaradili novac, bili srećni i postali poznati. Jednom kada se postignu slava i bogatstvo, oni postaju sami sebi opravdanje, svoja vlastita moralnost. Kako se do njih stiglo, postaje irelevantno. Jednom kada ste tamo, ta pitanja se više ne postavljaju.“
Moja knjiga Imperija iluzije počinje u Medison Skver Gardenu na turneji World Wrestling Entertainment. Razumio sam da je profesionalno rvanje matrica za naš društveni i politički život, ali nisam znao da će proizvesti predsjednika.
„Mečevi su stilizovani rituali,“ napisao sam, u opisu koji bi se lako mogao odnositi na Trampov miting:
„Oni su javni izrazi bola i žarka čežnja za osvetom. Senzacionalne i detaljne priče iza svakog meča, više nego sami mečevi, dovode publiku do stanja ekstaze.
Ove ritualizovane bitke pružaju onima koji su nagurani u arenama privremeno, opojno oslobađanje od običnih života. Teret stvarnih problema pretvara se u gorivo za visokoenergetsku pantomimu.“
Neće biti bolje. Alatke za gušenje neslaganja su učvršćene. Naša demokratija je propala prije mnogo godina. Nalazimo se u kandžama onoga što je Seren Kjerkegor nazvao „smrtonosnom bolešću“ — obamrlosti duše izazvane očajanjem koje vodi ka moralnom i fizičkom propadanju. Sve što Tramp treba da uradi da uspostavi otvorenu policijsku državu jeste da pritisne dugme. I on će to učiniti.
„Što stvarnost postaje gora, to manje jedna opkoljena populacija želi da čuje o tome,“ napisao sam na kraju Imperije iluzije, „i to se više ometa bednim pseudodogađajima poput nervnih slomova slavnih, tračeva i trivijalnosti. To su raspusne svetkovine jedne umiruće civilizacije.“
Kris Hedžis je dobitnik Pulicerove nagrade i novinar koji je 15 godina bio strani dopisnik The New York Times-a, gdje je služio kao šef biroa za Bliski istok i Balkan. Prethodno je radio u inostranstvu za The Dallas Morning News, The Christian Science Monitor i NPR. On je voditelj emisije The Chris Hedges Report.
Izvor: ScheerPost
