Piše: Aleksandar Živković
Slobodan Tomović: Građanski rat u Crnoj Gori, Štampar Makarije : Obodsko slovo, Beograd – Podgorica, 2024.
Građanski rat strašniji je od svakog vida spoljašnjeg neprijateljstva, piše profesor Slobodan Tomović, u nedavno objavljenoj, njegovoj posthumnoj, zavjetnoj knjizi. U njoj je iznio sjećanja na ratne godine, koje se poklapaju sa periodom između njegove 12. i 16. godine života.
Sjećanja su mu živa i razgranata, a često dopunjena širim uvidima, koji će nas ovdje najviše interesovati.
Na početku, profesor postavlja jedan metodološki paradoks:
„Nijesam istoričar koji, na govoru dokumenata, uspostavlja odnos među pojavama. U principu, dokumenta me ne zanimaju. /…/ Uvjeren sam, da je i nepotpuno sjećanje jednog živog svjedoka, sigurnije od tomova literature zasnovane na lažnim sudovima za potrebe ideološke dresure.“
Koliko je u tome uspio pokazaće dometi ove knjige.
Ta prelomna „četrdeset prva“, koja je po profesoru Tomoviću, „preusmjerila svu našu istoriju, narodni duh i tradiciju za više decenija, a možda i vjekova“, zatekla ga je kao đaka gimnazije u Kolašinu, koji mu je po svojoj ondašnjoj sređenosti ostao u lijepoj uspomjeni.
Politička zbivanja se nadvijaju nad grad, u kome su „većina anglofili, jedino komunisti ne vjeruju Englezima.“ Niko nije za Trojni pakt, čak su i mlađi gimnazijalci sastavili koračnicu:
„Musolini ti su prase
Tvoja vojska travu pase.
A Hitler je veća svinja
Misli s nama ka s Česima.“
Kada prođe 27. martovski zanos i aprilski rat, priprema se scena za glavni predmet Tomovićeve knjige. On je, vidjećemo brzo, piše kao antikomunista, ali kao takav od koga bi mnogi i savremeni antikomunisti i komunisti mogli ponešto da nauče.
Tako tvrdi da nema sumnje da su se komunisti pripremali za ustanak prije napada na Sovjetski Savez. Dalje, 13. julski ustanak, po njemu je „prva faza boljševičko-komunističke revolucije.“ Istina je da je to svenarodni ustanak, u kome samo nijesu učestvovali crnogorski separatisti i pojedini intelektualci, ali vođstvo ustanka je komunističko, nova vlast koja se uspostavlja nastaje po modelu sovjetske. I ideologija koja se širi je kolektivizam:
„Slušala sam čas čitanja
Lenjinovog vaspitanja
I naljepše kod njih što je,
Ne postoji riječ moje.
A što mi se dopadaše
Kod njih važi riječ naše.“
Učešće kraljevih oficira u 13.julskom ustanku, ne mijenja ovu ocjenu Tomovićevu. Nakon privremenog sloma ustanka komunisti će iskoristiti priliku da reorganizuju gerilu (od jeseni 1941 pojavljuju se kao partizani, očišćeni od kraljevih oficira). Koriste ilegalnu organizaciju, da motivišu nove članove (kandidate), s druge strane beskompromisnom borbom sa okupatorom privlače patriote kojima nije do komunizma; čak i ravnopravno učešće djevojaka u borbenim zadacima privlači mladiće da stupe u partizane…
Tomović piše:
„Glavne osobine komunističkog pokreta u svijetu, pa i jugoslovenskog, jesu: prerušavanje, konspiracija, mimikrija, hijerarhija, monolitnost, situaciono prilagođavanje, nemilosrdnost prema protivniku i permanentno ideološko djelovanje u pravcu osnovnih ciljeva sovjetizacije čovječanstva.“
Poslije uspjeha partizanske gerile u jesen 1941. i poraza u napadu na Pljevlja dolazi do formiranja lokalnih partizanskih odreda, i dalje, do likvidacija predsjednika opština, djelovođa, seoskih kmetova, uopšte ljudi „staroga režima“ i „klasnih neprijatelja“, koje vrhuni bacanjem u jame, sahranjivanjem na „pasjim grobljima“ itd. Slobodan Tomović to naziva crvenim terorom i odbija kao neadekvatne sintagme „lijeva skretanja“, „lijeve greške pokreta“.
Posebno naglašava da se crveni teror događao prije formiranja četničkog pokreta u Crnoj Gori.
Začeci četničkog otpora nastaju među oficirima u Lijevoj Rijeci, da bi se ubrzo spojili sa Dražinim pokretom u Srbiji i raširili kroz Crnu Goru.
„Radilo se tu ili o sovjetskoj-komunističkoj diktaturi i revoluciji, ili o domaćoj srpskoj monarhiji, tradiciji, vjeri i naciji, S četničke tačke gledišta, okupatora je trebalo ostaviti na miru i držati se pasivno prema njemu, sve do otvaranja balkanskog fronta od strane zapadnih saveznika, u šta se tada tvrdo vjerovalo.“ (str. 75)
Konačno je nastala podjela, koju Slobodan Tomović dobro karakteriše:
„Podjela je zasjekla u samo istorijsko moralno biće Crnogoraca, sa malim izgledima da se to ikada iz narodnog sjećanja sasvim izbriše.“
Vidjeli smo kako Tomović, opisuje mane partizana, pa da pogledamo kako je vidio i mane četnika.
Po njemu, narodu nije toliko smetala njihova saradnja sa Italijanima. Glavni četnički problem bio je što nije bilo jedinstvene komande, već je vladalo rivalstvo oficira; nijesu imali jasnu strategiju budućnosti Jugoslavije; ubijali su neke istaknute pristalice dinastije Petrović-Njegoš što narod nije dobro primao; surovo su se odnosili prema susjednim muslimanima.
Najzad, vojska im je bila raspoređena po plemensko-geografskoj tradiciji, nepodesnoj za savremeno ratovanje. U taktici, kraljevi oficiri nijesu dovoljno poznavali vještinu partizansko-gerilskog ratovanja i imali sposobnost prilagođavanja. (str. 127)
Ovdje ćemo se zaustaviti u pregledu uvida iz posthumne knjige Slobodana Tomovića, a njene autobiografske detalje ostavljamo drugim čitaocima.
