Piše: Milivoje Mišo Rupić
Od davnina je Crna Gora, ona stara i ona stvorena posle Berlinskog kongresa i balkanskih ratova, u Srbiji videla brata i prijatelja, kao i Srbija u Crnoj Gori. Braća su bila po veri, jeziku, oružju, kulturi, pesmi i igri, braća u dobru i u zlu.
Velike površine plodne zemlje i pašnjaka privlačile su uglavnom siromašno stanovništvo Crne Gore još od polovine 18. veka, ali i u 19. veku, prvo u jugozapadne krajeve Srbije. U početku put migracije, naročito stočara, kad je reč o zimovanju stoke, vodio je i preko Sjenice i Novog Pazara, sve do plodne Mačve i doline Morave.
Uvidevši da je život u Srbiji povoljniji i sigurniji nego u krševitim predelima Crne Gore mnoge crnogorske porodice počele su da se doseljavaju u Srbiju. Etnografskim ispitivanjima stanovništva užičkog, požarevačkog i valjevskog kraja, Mačve, Šumadije, doline Morave i Ibra, Negotinske krajine i drugih krajeva, u 20. veku ustanovljeno je da veliki broj stanovnika vodi poreklo iz Kuča, Vasojevića, Pipera, Morače, Bjelopavlića, Čeva, Nikšića, Stare Hercegovine i drugih mesta Stare Crne Gore i Crnogorskih Brda.
Jovan Cvijić navodi da su se 1809. na oslobođene teritorije Šumadije, u predelima Gruže, Jasenice i Lepenice doselile porodice iz Crne Gore. Dolazak Karađorđa s vojskom u Sjenicu dao je povod da su mnogi Pivljani dosele u Dragačevo, a Bjelopavlići u Čačak i Ljubić.
I za vreme Drugog srpskog ustanka nastavljeno je iseljavanje pojedinaca i čitavih porodica iz Crne Gore i Crnogorskih Brda u bratsku Srbiju. Zapisano je da su mnogi Crnogorci došli „bosi i goli”, a da su ih „dragovoljno, kao braću, Srbi primiti da žive kao i ostali narod srpski”.
I narednih godina u Crnoj Gori vladala je glad kakva do tada nije zapamćena. Petar Prvi Petrović 1816. piše knezu Milošu o nevoljama i gladi koji su zahvatili stanovništvo u Crnoj Gori, jer je to bila četvrta godina zaredom kako nije bilo zemnoga roda. Zima je bila oštra, a stoka bez hrane, pa je došlo do velikog uginuća, a njive su ostale nezasejane. Petar Prvi je tada poslao knezu Milošu četvoročlanu delegaciju, dva predstavnika iz katunske, jednog iz riječke nahije i jednog iz Bjelopavlića, da ga obaveste o nevoljama i gladi koji vladaju Crnom Gorom i da zatraže odobrenje da se jedan broj porodica što pre preseli u Srbiju. Petar Prvi 19. jula 1816. šalje Vukala Tomića i ponovo u pismu moli kneza Miloša da odobri da se nekoliko stotina crnogorskih familija što pre presele u Srbiju „da bi se od velike gladi ishraniti mogli”. Miloš je iz Požarevca dao saglasnost da se nekoliko stotina porodica dosele u Srbiju, što mu je bilo i od interesa da ojača svoju severnu granicu, a i da pomogne braći.
I sledećih nekoliko godina uz saglasnost dva vladara nastavljena je seoba iz Crne Gore u Srbiju, prouzrokovana najviše glađu koja je ozbiljno pretila opstanku Crnogoraca i njihove državne organizacije.
Velika glad je bila i 1822. godine. Pazari su bili zatvoreni zbog epidemija, a česti su bili i sukobi s Turcima, pa je Petar Prvi bio primoran da traži pomoć od Austrije i Rusije da bi Crnogorci mogli da se sele i tamo. Te godine knez Miloš je dao ovlašćenje kmetovima Gruže da mogu naseljavati doseljenike svuda po selima. Iz Čačka je 19. septembra 1823. javljeno knezu Milošu: „Jučer i onomad došlo je ljudi, žena i dece jedno 120 duša od Bjelopavlića i Bratonožića.”
Već sledeće godine u Crnoj Gori je bila velika najezda skakavaca koji su opustošili njive, pa se iseljavanje u Srbiju i druge krajeve sveta nastavilo najviše zbog toga što narod nije imao šta da jede. U Crmnici je 1830. godine zavladala kuga.
I za vreme vladavine Petra Drugog Petrovića Njegoša nastavljena je migracija crnogorskog naroda u Srbiju pogotovo s putnim ispravama i Njegoševim potpisom. Dolazak je bio dozvoljen samo onima koji su imali odobrenje svojih vlasti.
Kada je u Srbiji ukinuto spahijsko pravo došlo je do pravednije podele zemlje, pa su tako bile bolje prilike za naseljavanje ljudi iz Crne Gore. Dodeljivani su im obradivo zemljište, pašnjaci i šume, pa je tako 1839. došlo više porodica nego nekoliko prethodnih godina ukupno. Najviše ih je došlo u zlatiborski okrug, Donje Dragačevo, Ćupriju, Loznicu i sela duž Drine.
Kako je porečki i negotinski kraj bio slabo naseljen, a bilo je dosta šume i obradivog zemljišta, tu je po tvrđenju Jovana Cvijića 1842. godine zasnovano Petrovo Selo, najbrojnije crnogorsko naselje u Srbiji u prvoj polovini 19. veka.
Tako su mnoge crnogorske porodice u 18. i 19. veku našle spas i utočište u bratskoj Srbiji, gde njihovi potomci i danas žive kao ravnopravni građani.
Izvor: Politika
