Piše: Imran Halid
Donald Tramp, čovjek koji se nikada nije ustručavao od smjelih izjava, ponovo je pretvorio globalnu scenu u pozornicu ekonomskog nadmudrivanja. Njegova meta: BRIKS koalicija, blok zemalja u usponu koji čine Kina, Brazil, Indija, Rusija i Južna Afrika (sada i Iran, UAE, Etiopija i Egipat). Sa više od 30 zemalja koje pokazuju interesovanje, BRIKS postepeno postavlja izazov tradicionalnom ekonomskom poretku.
Tramp je, u svom prepoznatljivom stilu, objavio na „Trut Soušal“ platformi da bi zemlje BRIKS-a mogle da se suoče sa carinama od 100 odsto ukoliko se usude da uspostave jedinstvenu valutu ili potkopaju američki dolar. „Ideja da zemlje BRIKS-a pokušavaju da se odmaknu od dolara dok mi stojimo sa strane i samo posmatramo je ZAVRŠENA“, poslao je upozorenje prožeto prkosom koji je obilježio njegov predsjednički mandat.
Ovakva retorika, oštra i borbena, otkriva duboku nelagodu u Vašingtonu zbog rasta ekonomske moći ove koalicije. Iako je ideja o BRIKS valuti privlačna, ona se suočava sa ozbiljnim preprekama: ekonomskim razlikama, političkim tenzijama i izazovom usklađivanja različitih nacionalnih interesa. Ipak, korišćenje alternativnih finansijskih sistema od strane BRIKS-a, kako bi se zaobišle zapadne sankcije—posebno za Rusiju i Iran—signalizira pomak koji bi mogao ugroziti dominaciju dolara.
Trampova ultimativna poruka naglašava važnost uloga u ovoj situaciji, ali njena efikasnost ostaje neizvjesna. Da li će označiti odlučujuću promjenu politike ili je samo još jedna u nizu njegovih oštrih izjava? Jedno je sigurno: svijet posmatra kako se ekonomski pejzaž mijenja, dok Sjedinjene Države stoje na raskršću između snage i izolacije. Posljedice ovog sukoba mogle bi odjekivati decenijama.
Donald Tramp se ponovo prihvatio grubog instrumenta ekonomske prinude, a ovaj put meta je BRIKS. Njegova prijetnja da će uvesti carine od 100% za članice BRIKS-a ako nastave sa idejom ujedinjene valute ili traže alternative američkom dolaru dolazi samo nekoliko dana nakon što je predložio drastične carine na uvoz iz Meksika, Kanade i Kine, koje bi stupile na snagu već prvog dana njegovog mandata. Svoje prijetnje susjednim državama opravdava borbom protiv „kriminala i droge“ koji prelaze granicu i pokušajem da obuzda ilegalnu imigraciju. Njegov ultimatum i BRIKS-u i ključnim trgovinskim partnerima uklapa se u poznati obrazac: ekonomski ultimatum kao instrument moći, obogaćen dozom samouverenosti i nacionalizma.
Kritičari predviđaju odgovornu reakciju—više cijene za potrošače, narušeni trgovinski sporazumi i moguće tenzije sa dugogodišnjim saveznicima. Ipak, Tramp ostaje nepokolebljiv, vjerujući da su agresivni potezi, upakovani u populističku retoriku, lijek protiv navodnog slabljenja američkog suvereniteta. Da li će ova strategija biti prelomni trenutak ili uvod u dublju ekonomsku krizu—to je pitanje dana. Trampov pristup, mješavina prinude i zaštitničkog momenta, odjekuje mantrom „Amerika na prvom mjestu“ koja ga je dovela na vlast.
Ipak, iza njegove bučne retorike krije se složen ekonomski proračun sa potencijalno dalekosežnim posljedicama. Nacionalna trgovinska federacija (NRF) nedavno je predstavila crnu prognozu: američki potrošači mogli bi izgubiti 78 milijardi kupovne moći dolara godišnje. Posljedice ovog pomaka nisu samo apstraktne. Svakodnevne potrebe—odjeća, igračke, kućni aparati, pa čak i kofer za dugo odlagani odmor—postali bi skuplji, što bi se osjetilo u džepovima gotovo svih potrošača. Carine, kako bi vam svaki ekonomista rekao, nisu nepremostive barijere, već pomični tereti. Iako uvoznici u početku snose najveći udar, ti troškovi rijetko ostaju u okviru korporacija.
Neminovno se prelivaju na potrošače, koji ih osjećaju u vidu većih cijena na kasi. Stručnjaci takođe upozoravaju da bi mjere odmazde mogle naškoditi industrijama daleko izvan onih koje Tramp tvrdi da brani, ostavljajući američke radnike još ranjivijima.
Trampova tvrdnja da carine ciljaju strane izvoznike zanemaruje nijansiranu stvarnost globalne trgovine. Neka proizvodnja bi mogla apsorbovati troškove ili prebaciti poslovanje kako bi izbjegla carine, ali mnogi uvoznici, uhvaćeni u sredini, prenose te troškove na potrošače. Uprkos Trampovim pričama o ekonomskoj čvrstini, američki potrošači će se, kao i ranije, naći u središtu oluje. Carine, što Tramp dobro zna, šalju poruku—prkos, prilagođavanje—ali su grubi instrumenti koji odzvanjaju populističkim pozivom na pravednost, ali po visokoj cijeni.
Ove carinske politike zamagljuju dublje probleme kod kuće. Pad američke proizvodnje nije posljedica samo strane konkurencije, već i decenija zanemarivanja: nesposobnosti da se modernizuje radna snaga i odgovori na globalne promjene. Okrivljavanje spoljašnjih sila možda donosi političke poene na kratak rok, ali ne rješava suštinske probleme.
Pad proizvodnje u Sjedinjenim Državama odražava neuspjeh ulaganja u obuku radne snage, inovacije i prilagodljivost u svijetu koji je sve povezaniji. Dok okrivljavanje spoljašnjih faktora možda donosi kratkoročne političke koristi, ono ne nudi smislene reforme. Za obnovu svoje proizvodne baze, Sjedinjene Države moraju se odmaknuti od ovakvih kratkovidih mjera i prihvatiti strategije usmjerene ka istinskoj, dugoročnoj obnovi.
Imran Halid je geostrateški analitičar i kolumnista za međunarodne odnose. Njegovi radovi su objavljeni u uglednim međunarodnim novinskim organizacijama i publikacijama.
Izvor: Counterpunch
