Piše: Đorđe Matić
Ljudi iz naše zajednice (barem oni koji se još osjećaju tako), s posebnom pažnjom i emotivnim udjelom, što se jednostavnije može nazvati i strepnjom i uzbuđenjem, prate događaje oko studentskih protesta u Srbiji. Osuđeni na medije od kojih nijedan ne radi svoj posao sasvim pošteno (a većina nimalo), i svaki zastupa interese od kojih nijedan nije narodni i opći, osjećaju kako lako mogu biti ponovo manipulirani u potpunoj kakofoniji i parcijalnom izvještavanju. Ovdašnji mediji, makar u tome imamo iskustva, znamo koliko dobra žele kad se nešto događa „preko“, „u susjedstvu“ kako se sve češće čuje u tim medijima (uz iritaciju i samoću kakve ovdašnja „podrška“ izaziva u nama). Onda, takozvani „nezavisni“ mediji istih imena i ovđe i tamo, redom vlasništvo stranaca, zapadnih ideološko-novčanih koncerna i opskurnih domaćih profitera igrajući falš-opoziciju, također izokreću i spinuju događaje onako kako im odgovara trenutno, odnosno kakvo im je, uvezenim rječnikom, „strateško planiranje“, interesno, konjukturno ili doktrinarno.
Državna televizija u Srbiji pak okretala se najprije kako je morala, pod stalnim pritiskom i nadzorom, gurala pod tepih i preskakala (mada ne sve), a kad je počela izvještavati manje-više korektno, u dotad već potpunom zaglušenju više je nitko nije htio čuti kod klase pobunjenih građana srednje i više dobi (i klase), a pogotovo ne mladi koji, cinizmom novog tehnološkog univerzuma, ne poznaju naviku gledanja televizije, pogotovo ne praćenje informativnih emisija.
Mladen Mrdalj: Studentski protest i referendumska strategija – drugi deo
Tabloidni i obavještajni otpad namnožen na nekoliko kontroliranih kanala odavno je ispod svake zamislive crte dostojanstva, čak i u našim ovdašnjim parametrima formiranim devedesetih, i kao takav ruje po blatu i kloaki jednakim, ali ipak zapanjujućim izokretanjima neoborivih činjenica, strategijama manipulacije koje su najprije uvreda za inteligenciju, a onda tek uhodan sistem dezinformacija. Uza sve to, nije se lako snaći. Bez obzira na naš prvi refleks koji je većini, ili bar onima s mrvom preostale časti i pameti, isti ili sličan. Tako, na ovdašnje uznemireno pitanje – jer Prečani su u svojoj dubini naročito osjetljivi na kretanja u Matici, makar to nikad javno ne priznali – da izvede neki zaključak, jedan beogradski urednik, čovjek častan i nepotkupljiv, odgovara tako što citira drugog kolegu, inače konsenzusom voljenog muzičkog pisca i dugogodišnjeg psihologa, biografijom i šezdesetosmaša, koji svojom tipičnom, no ovaj put zabrinjavajućom, a ne lakonskom gnomom sažima: „nikad se nije videlo ovako nešto.“
I tako zaista i djeluje i odavde.
Ali postoje i drugi načini čitanja situacije koja se kao u najvećem klišeu u ovom trenutku doslovno mijenja „iz sata u sat“, pa do izlaženja ovoga teksta, koji će dotad zastarjeti, ni najupućeniji znalac ne može pretpostaviti sa sigurnošću u što se sve može izroditi – u pakao, ili u početak jednog novog doba. Kao pokušaj razumijevanja ove dramatske situacije, ti drugačiji modeli čitanja slojeva manje su pouzdani, budući da su intuitivni, vezani s emocijama, s dojmovima, i s duhom. I dolaze iz nečega tako tananog i materijalno teško provjerljivog kao što je kultura. Visoka, elitna kultura, i ona u najširem smislu, što čini čitavo nasljeđe jedne zajednice, bilo politički ustrojene, koja se zove nacija, ili kao grupe koja dijeli ono što se, vjerojatno potrošenom riječju, zove identitet. Manje pouzdani u smislu zaključka i ishoda, oni ipak otkrivaju nešto drugo i važno, nesumnjivo i sve vidljivije.
Kontekstualno: u ovdašnjim medijima – naravno, jednako kao i u prozapadnim ekspoziturama u Srbiji, ali, što je tek za ironiju, i na sluganskim režimskim paramedijima – studentski se pokret pokušava ugurati i u neku vrstu „obojene revolucije“, a protiv „neprekinutog“ nacionalističkog režima (jer samo je u Srbiji takav režim uvijek, drugdje je sve bijelo i čedno kao snijeg). U našim ljudima koji pored na početku spomenute osjetljivosti ka događajima u Matici, imaju i dubok, i sasvim razumljiv „obranaški“ stav ka kritici vlasti u Srbiji (jer je doživljavaju i kao kinjenje sebe), ovakva interpretacija ima spektakularan kontrafekt. Uplašeni od nemira i unezvijereni da bi se opet mogla dogoditi tragedija pored tolikih i neizdrživih recentnih, u strahu od bratoubilačkog sukoba, a duhovno i idejno hranjeni sadržajem koji ovđe ne mogu dobiti ni od koga, nije im lako podržati ono što je očito i pravedno, uza sve pretjeranosti, ponekad i nepravičnost i brzopletost koje mladost donosi.
Onda su, u akceleraciji koja se jedva slijedi, krenule slike i snimke s beogradskih mostova, s (našim ušima uvijek pomalo i drago smiješnog toposa) Autokomande, ispred institucija, fakulteta i drugih punktova okupljanja protesta. Ispred svega more onih mladih ljudi, ona djeca – „deca, koja su ustala, prelepa, pametna, rodoljubiva kao nijedna generacija skoro“, piše mi prijateljica, izuzetna povjesničarka, prosvjetarka, čija su djeca svaki dan u koloni. I zaista: na Savindan čula se „Uskliknimo s ljubavlju“, himna Svetitelju i zaštitniku škola, pjesma prečanska, sremačka, koja se ovđe zapadno pjevala još „za Austrije“ u našim školama, a i baš sad uz zbunjujući i nelagodan osjećaj spram držanja naše Crkve. Pa zato onda i ona najljepša pjesma, najljepša jer svjetovna koliko i duhovna, nacionalna koliko i svjetska, Dositijeva Pesma na insurekciju Serbijanov, na divnu muziku koju je napisao časni beogradski Jermenin, „Vostani Serbije“, jedina himna na svijetu tako otvorenih ruku – „pokaži svetu tvoje krasno lice, svetlo i veselo, kako vid danice“. A uz nju i „Ovo je zemlja za nas“. I „Pogledaj dom svoj anđele“. I Đoletove pjesme, svježe kao jučer napisane. I stihovi Milene Marković („Tu sam ja i ima nas puno…“). I, nevjerojatno, „Okean“ Tišmine Lune nad čijom sam zborskom verzijom pomislio da je uobrazilja i da mi se pričinilo.
A kad su studenti krenuli na svoj Dugi marš iz Beograda prema Novom Sadu, tu se ovaplotila kultura i u onom drugom spomenutom smislu, najširem, kao naslijeđe i skup vrijednosti, kao civilizacija. To se u punini pokazalo tek kroz ono lice zemlje i naroda prema kojem gledamo mi odavde i nakon svega, i to nam nitko neće moći izbiti iz nas, kad vidimo to lice sačuvano, starostavno, prosto i domaćinsko, što ne pitajući za razloge, duž puta po ravnici iznosi od čista srca hranu za tu djecu koja imaju hrabrosti i ludosti da 90 kilometara idu pješke da bi ukazala na nedopustivo i nebranjivo. Za djecu odrješitu, ali i krhku. Pa kad su se kao „pratnja“ ukazali i bajkeri (!) u stotinama, to nije bila samo potresenost zbog kontrasta dvije potpuno različite socijalne skupine, nego i potreba za nedajbože.
To je bilo jučer. Danas, u subotu, prvoga februara, nakon spajanja dviju kolona, beogradske i novosadske nasred Varadinskog mosta i razmjene studentskih zastava, moglo je sve zaličiti na mladalački patos. Neka. Mladost ima pravo na to.
Pa kad se ne može ni opseg, ogromnost teme i događaja, ni nepredvidljivost stvari uhvatiti jednim tekstom, neka se još jednom patetično, a iz općeg, kolektivnog pogleda, našeg, naše zajednice s ove strane, i masa u pokretu u zemlji Srbiji, kaže sasvim lično onda.
Kad sam otišao odavde, imao sam skoro dvadeset i dvije godine. Djevojka koju su neki dan četvorica batinaša prebili bejzbol palicama u Novom Sadu ima dvadeset i dvije godine.
Kako god se okretalo i vrtjelo, što god izmišljali i vadili se, jedno je izvjesno. Ona zaslužuje bolje.
To je ono što se vidi sa svih strana, i „odavde gdje se ne vidi dobro“ i u njenoj zemlji. Ona, ta djevojka, makar ima svoju zemlju. I to buduće bolje ima gdje početi.
Tko zna, do izlaska teksta možda i započne.
Izvor: P- Portal
