Piše: Vuk Bačanović
Postoji u priči o skandiranju „Đurišiću mlad majore“ jedna pedantna zamjena teza koja se upotrebljava kad god se neko dosjeti da ovu mračnu sjenku koja se nadvija nad Crnom Gorom pokuša svetogrdno smjestiti u pravoslavni liturgijski kontekst. Kad god se, u najosjetljivijim simboličkim trenucima – na Bogojavljenje, na litijama, uz krst i rijeku – začuje vikanje Đurišića, neko se potrudi da to objasni „komunističkom represijom“, „traumom Jugoslavije“ ili „zabranjenom istinom koja sada izbija na površinu“. Problem s takvom tvrdnjom nije samo u tome što nema veze sa stvarnošću, već i s tim da balavurdija koja danas izvikuje te parole nije stigla ni da zapamti pozni turbo-folk, a kamoli komunizam, ili šta je uopšte predstavljao taj heterogeni globalni pokret u našoj istoriji. Godišta su im 2005, 2008, neki su i mlađi. Njih nije mentalno osakatio drug Tito i 7 sekretara SKOJ-a, nego nešto daleko savremenije.
Jer skandirati Pavlu Đurišiću na Bogojavljenje isto je što i pjevati tropar caru Irodu na Božić ili držati poetsko veče u čast Pontija Pilata za Vaskrs. Nije to, eto, samo neki politički stav generacije bez heroja koja heroje pravi od blata i balege, nego svetogrđe što je jasno svakome ko pročita istorijske dokumente neupitne vjerodostojnosti o Đurišiću. Nije to samo provokacija upućena vječnim „drugima“, primarno Bošnjacima i drugim crnogorskim muslimanima i/ili nepostojećim komunistima, nego otvorena profanizacija praznika koji bi, po definiciji, trebalo da simbolizuje očišćenje, novi početak i izlazak iz tame neznaboštva i farisejskog licemjerstva.
U tom smislu, nema u skandiranju Đurišiću nikakvog „srpskog inata“ niti „otpora“, već samo ružan i vrlo precizno tempiran čin simboličkog zagađenja.
I tu dolazimo do ključne tačke: ovo što se danas podmeće kao „srpsko“, u suštini je primarno usmjereno protiv Srba. Jer očigledni projekat podjele Crne Gore na „četničku“ i „dukljansku“, odnosno, budimo do kraja politički nekorektni, ustašku zonu nije nikakav folklorni spor, već hladna politička konstrukcija čiji je krajnji ishod jasan. Srbi u Crnoj Gori, ako pristanu na tu igru, ostaju – po scenariju već viđenom u Hrvatskoj i BiH – bez svojih istorijskih centara, bez kulturne dubine i bez realne političke budućnosti. Biće svedeni na umiruće provincije u kojima će vladati mračne, pseudo-hrišćanske ideologije – neka vrsta „republike četničke“, ideološki zatvorene, moralno jalove i savršeno upotrebljive kao strašilo.
Na drugoj strani, „republika dukljanska“ – pročišćena, „europska“ i identitetski sterilna – klizi ka tihoj integraciji sa Hrvatskom, uz blagoslov međunarodnih činilaca i uz obilatu pomoć upravo tog istog četničkog folklora koji joj služi kao najbolji mogući argument. Jer ništa tako efikasno ne dokazuje tezu o „srpskoj prijetnji“ kao prizivanje ratnih zločinaca i nacističkih kolaboracionista na vjerskim praznicima, baš kao da u srpskoj istoriji, a pogotovo istoriji Srba u Crnoj Gori ne postoji ni jedna druga ličnost čija se svijetla uspomena može evocirati o velikim praznicima.
Vuk Bačanović: Odbrana Mauzoleja od hrvatske povijesne podsvijesti
Zato je još veća fatamorgana iluzija da ovakve scene nekome pomažu da se vrati korijenima, da se ponovo izgradi kapela na Lovćenu ili da se odbrani srpsko kulturno nasljeđe. Upravo suprotno: oni koji se prividno iz petnih žila zalažu za te simbole, čine sve da ih trajno kompromituju. Ako sutra neko kaže da će se na Lovćenu slaviti „sveti Pavle Đurišić“, ko će mu moći ozbiljno protivrječiti, kad mu je argument već isporučen – uz pjesmu golih bildera , bakljadu i demonstraciju bahatosti koja sa hrišćanstvom ima veze koliko i Miraš Dedeić sa Vaseljenskom patrijaršijom?
Ima u svemu ovome ima nečega nalik „crnoj rupi“ koja prijeti da usisa cijelu Crnu Goru. Brižljivo je to održavana crvotočina iz koje iskaču antiheroji po potrebi, a koju zajednički hrane i četnički i dukljanski ekstremi. Jedni proizvode karikaturu srpstva, drugi se nad tom karikaturom zgražavaju, a rezultat je uvijek isti: društveno rasulo i istorijski škart kao dominantna vrijednost.
I sad dolazi ono zbog čega ovo više nije stvar „ukusa“. Jer ovdje se ne radi samo o tome da se jedan praznik upropašćava, nego da se cijela jedna zajednica sistematski gura u moralnu i političku bezizlaznost. Kad mlad čovjek nauči da je „vjera“ topovski udar i refren o koljaču, onda je to već školska lekcija iz budućeg nasilja: ne mora biti odmah fizičkog, ali će biti duhovnog, kulturnog, građanskog. Drugim riječima, samouništenje, uz osjećaj da se čini „nešto veliko“.
Najopasnije je što se ovakve scene ne dešavaju slučajno. One imaju svoju režiju, svoje tajminge i svoje publike. Neko to snima, neko pušta, neko brani, neko „osudi ali“ – i sve to zajedno radi kao mašina. A dok se mi raspravljamo da li je to „srpski“, „antisrpski“, „provokacija“ ili „tradicija“, efekat je već postignut: Srbi u Crnoj Gori su gurnuti u ugao, prije svega pred samim sobom, kao narod koji ili treba da se vječno stidi ili da se radikalizuje po parametrima mračnjačkih desničara trampovskog tipa. U oba slučaja – gubi.
Zato ovo nije priča o „komunizmu“, odnosno mamuzanju mrtvog konja koji ne postoji 36 godina, niti o prošlosti koja tobože „nije razriješena“, jer se o njoj danas bazično može uputiti svako ko želi, bukvalno u nekoliko klikova. Ovo je priča o savremenom projektu podjele, u kojem se Bogojavljenje koristi kao pozornica, rijeka kao kulisa, a mladost kao marionete odavno uigrane loše vašarske predstave. Sve ostalo je dim-bukvalno i metaforički. I ako se na vrijeme ne prekine taj mehanizam, nećemo dobiti ni Kapelu ni pomirenje, nego dva ideološka rezervoara mržnje koji će se puniti jedan drugim, dok će stvarni ljudi – stvarni Srbi i Crnogorci u Crnoj Gori – polako ostajati bez glasa, bez smisla, i na kraju bez svoje istorijske otadžbine.
