Dolaze slave, svinjokolji i pogrebi, opela i parastosi, a poslije toga zimske čarolije. Deda Mraz traga za djecom koja su negdje otišla, ostarjeli bolesni i bezvolji prizivaju uspomene, ubiće ih nostalgija za godinama kojih nije ni bilo. Stare ljubavi su sve starije, ogledala sve nepouzdanija: šta mi to vidimo pred sobom? Ljude koji su pokušali da budu ljudi pa ih je nešto zaustavilo, nepoznata zgužvana lica, očajne, suvišne individue osuđene na najgori prizor. Smrt u dolasku, proces neodvojiv od života u Srbiji, tugu i radost pred nestajanjem.
Pri pogledu na sebe, svako od nas vjeruje da je mogao da bude neko drugi na nekom drugom mjestu. Ili da bar nije kasno za takve preobražaje.
Ali, već je odavno kasno.
Ne znajući kako ni čijom voljom, našli smo se u Božanstvenoj komediji, najvećem epskom djelu Dantea Aligijerija, u kome on silazi u paklenu tamu ljudskog greha, tražeći poetsku sreću i iskupljenje kroz čistilište i raj. A tamo ljudska duša nalazi sreću, slobodu i konačno izbavljenje iz tmine u koju je bačena. Tamo da, ovdje ne.
Bog umije da se poigra sa ljudima, pa i da sagradi pakao po svojoj volji. Bog je ono u šta ljudi vjeruju da jeste, svako ima proroka koji se prvi sjetio da sebe proglasi takvim.
Naša komedija je otišla predaleko, džokeri u njoj postaju sve suroviji, lice pajaca se smije pred jezom koju šalje na sve strane. To je farsa koja sobom nosi nakazni fetus tragedije, urnebesno, pijano bančenje nad svačijim životom neizbježno se završava u lomovima i ruševinama. Ništa i nikoga ne može sačuvati od onoga što slijedi, ni nas ni njih.
Ovdašnji Kralj Ibi leti u cirkusu Montija Pajtona. Narode moj, vidite me šta mogu, koliko me ima i šta sve postižem! Nigdje nema niti će ikada biti ovakvog kralja i ovakvog cirkusa, gledaj me narode u šta sve mogu da preobratim sve vas i sebe.
Kao oštećeni Džoker koji je suviše lako stekao svoj narod, doziva ga bar jedared dnevno ne bi li saznao je li narod u životu, i zašto je ako jeste. I kako je to moguće? Sve je uradio da ne bude. Sva su ministarstva zasnovana na vještini bezveznog hodanja i proizvodnji besmisla. Vlastelini se drže za zlo koje zasmijava uplašenu publiku željnu loše zabave, sigurnu da predstava i uz sve maske klovnova, ima strašan kraj. Koliko strašan znaćemo na kraju nečega što još nema ime.
Monarh je amnestirao lupeže u sakatom kraljevstvu, a teškom rukom pritiska policajce koji su ih zatekli na djelu. On se boji da će se banda pozvati na njega ili brata mu, i tako urušiti Srbiju. Ako su banda i njen vođa i Srbija jedno, onda Srbije više nema.
Ne znamo da li je Kralj glup, kad se u igri između policajaca i lopova opredijelio za secikese i zlikovce, vjerujući njima kao svojima. Oni i jesu njegovi ali pamet nije, ne znamo šta je sve u njemu dok javno postaje prestupnik opasnih namjera, većinski vlasnik puste zemlje. Video je u Slobodanu Milenkoviću, Sentinom sinu, svog iskrenog neprijatelja, video je u Koluviji saveznika u istom poslu i postao njegov konsilijere. Video je u Malom ključara uzapćenog blaga, u Vulinu čuvara plijena i svoje bezgrešnosti, u Stefanoviću pobunjenog podanika zarobljenog funkcijom odbrane zarobljene zemlje i tajnama koje mogu da ubiju.
U tajnama koje čuva Neša, Kralj vidi svoj kraj, u Slobodanu Milenkoviću strašnog policajca koji će mu jednom staviti gvožđa na ruke, u operetskoj ulozi spasioca naroda vidi svoj spas. U poligrafima odbranu od svojih najvećih laži, u Ani Brnabić nesuvislo objašnjenje zajedničkog postojanja i besmisla iz kojih dolaze. U građanima nejasno ćutanje koje nije vječno i postaje opasno, u svojoj sekti zavjeru kojom nepouzdane sluge spremaju anatema i ritualno žrtvovanje opskurnog božanstva.
U svima koji ne liče na njega, on prepoznaje nosioce državnog udara koji bi ga bacio u smeće, vratio u depresivnu nitkovsku beznačajnost iz koje je došao opštom higijenskom nepažnjom.
U sebi ne prepoznaje nikoga i ništa, u noćima punog mjeseca, u rascepljenim dijalozima sa Misterom Hajdom, ne dolazi ni do kakvih saznanja o tome ko je on, šta radi ovde i odakle je stigao. U pokušaju samospoznaje luta do samih granica našeg očaja.
„Mi smo avangarda svetske katastrofe“, kaže Nebojša Romčević za Novu S, „beskrajne smrti, sejanje straha, svi su jahači Apokalipse u punom trku… Nijedna vrijednost nije preživela, osim ljubavi prema bližnjima.
Putovanje očajnika po zemlji Srbiji, to je lift na kome je pukla sajla. I sad svi gledaju jednog ludaka koji ih uvjerava da ne padaju, nego lete.“
Ljubodrag Stojadinović
Izvor: rs.n1info.com
