Piše: Jelena Medić
Imaš 24 grend slema u rukama? Malo je. Fali taj 25. Imaš preko 400 nedelja na vrhu planete? Ma, zašto ne bi imao 1.000? Osvojio je preko 100 turnira? Realno, mogao bi da guraš do 110. Nije sve baš tako lako, nije ni samo belo, a ni samo crno.
Nakon polufinala Vimbldona, u kom je pružio ruku boljem i mlađem i u ovom trenutku Janiku Sineru, najbolji teniser svih vremena, Novak Đoković je na konferenciji za medije iskreno, ljudski i bez uvijanja u oblandu, rekao ono što mu verovatno dugo leži na duši i ono što je neko trebalo da ga „natera“ da kaže naglas:
– Ljudi, dajte malo da stavimo stvari u perspektivu. Muka mi je više da pričam o tome. Moj ultimativni cilj nije da osvojim 25. grend slem.
Dodao je emotivno:
Mnogo me ljudi opterećuju – i ljudi koji su u mom drugom krugu bliskosti, i mediji… Ja razumem da ljudi stvarno hoće da ja osvojim taj 25, i ja želim, ali to nije ultimativni cilj. To je stvarno malo počelo da me nervira jer, nekako, kao da sebi nisam dovoljan, a onda mi drugi stavljaju dodatni teg. Kao da nije dovoljno 24 nego mora 25, nije dovoljno 100 turnira nego mora 110, nije dovoljno 400 nedelja kao broj jedan nego mora 1.000 nedelja.
Teret koji ne mora da nosi
Novak je otvoreno priznao da konstantan pritisak javnosti, medija, pa čak i ljudi iz njegovog šireg okruženja, počinje ozbiljno da ga nervira. Jer on ne mora ništa osim da uživa na terenu u 39. godini jer sve ovo što nam pruža je bonus.
Dovoljno je što sam sebi nisam dovoljan, i onda još drugi mi stavljaju dodatni taj teg… Hajde malo da proslavimo i da se radujemo za ono što je postignuto i da budemo u tom smislu malo skromniji, realniji i zahvalniji. Šta ako ne dođe nikad? I šta sad? Je l’ to onda neuspešna karijera?
I zaista, zapitamo li se ikada šta tražimo od čoveka koji sledeće godine puni 40 godina, a koji je što kažu analitičari BBC-ja „bolji od većine tenisera i kada ne igra na najvišem nivou“?
Tražimo da bude robot. A ako je neko bežao od tog poređenja sa robotima, to je onda Nole.
Kada telo kaže ne, a um ne može da osvesti
Đoković je, verovatno i zbog bliskosti koju gaji sa srpskim novinarima koji ga prate na turnirima širom sveta, po prvi put ogoljeno govorio o biološkim oscilacijama sa kojima se suočava, te da najveću borbu Nole ne vodi protiv Janika Sinera ili Karlosa Alkarasa, već sa prihvatanjem sopstvene (nove) realnosti.
Naravno da me izluđuje to što ja mentalno anticipiram sve dobro, ja znam gde će lopta da padne, ali telo je sporo.
Ta frustracija je zapravo dokaz koliko mu je i dalje stalo. Izvorna motivacija, ona koja crpi snagu iz čiste ljubavi i strasti prema tenisu, i dalje je netaknuta. Zato on i dalje provodi nedelje na mukotrpnim pripremama, žrtvujući vreme sa porodicom.
Respekt za prostor i vreme
Vimbldonsko polufinale u 39. godini i sa svim fizičkim izazovima kroz koje prolazi jeste ogroman uspeh. Ipak, Novak, vaspitan da priznaje samo trofeje, pokušava i sam sa sobom da izbalansira svest o tome da je ovo što radi u svojim godinama – čista magija.
Zato je vreme da „promenimo ploču“. Umesto da ga posle svakog poraza selimo u penziju, a posle svake pobede pitamo za 25. grend slem, hajde da prosto poštujemo njegov izbor, njegov prostor i njegove odluke.
A ta penzija? Suditi po vatri koja u njemu i dalje gori kada ga stvari „izluđuju“, ionako neće skoro.
Jer vredi još jednom podvući: sve ovo što radi Nole u ovim godinama – nije normalno!
Izvor: Sportal
