Nešto što bismo mogli ubrojati među posljednje filosofske izraze o ovoj temi svakako je post-sekularistička vizija društva Jirgena Habermansa. Ona nije posljednja samo po vremenu njene pojave (objave) nego i po činjenici da spada u promišljanja koja na sekularizam i sekularizaciju gledaju sa određene vremenske distance i u mnogome, kao na „već prošlu/ završenu stvar“. Njegov post-sekularni stav uvažava vitalnost religioznog uprkos (ili nakon) svih mogućih teorijskih i praktičnih pokušaja da se ono pokaže irelevantnim, prevaziđenim ili čak štetnim po čovječanstvo. Habermans nudi svojevrsni kompromis u smislu prevođenja religijskog jezika i religioznih etičkih normi i pojmova u nama savrmenu post-metafizičku filosofsku perspektivu. Religiozni semantički potencijal mora se prevesti u sekularni idiom i jezik koji je univerzalan, šire dostupan. Jer, potpuno je jasno da religijska shvatanja i prakse i dalje predstavljaju izvore morala, suživota, solidarnosti i drugih sličnih društvenih vrijednosti.
Piše: Oliver Janković
11. septembra 2001. Habermans je dobio nagradu za mir od njemačkih knjižara. Zahvaljujući se na njoj on je uputio zahtjev sekularnom društvu za novo razumjevanje prema religijskim uvjerenjima. Ona, tvrdi Habermans, nijesu samo relikti prošlosti nego predstavljaju „kognitivni izazov“ za filosofiju. Kao direktna posljedica objave takvog stava desio se i javni dijalog njega i tadašnjeg kardinala Racingera (budućeg pape) na Bavarskoj katoličkoj akademiji u Minhenu, u januaru 2004. g.
Prvo, u nizu važnih post-sekularističkih pitanja, koje Habermans otvara, glasi: da li sekularizovana država, nominalno oslobođena religijskog uticaja (ili bar neutralana po tom pitanju) i pri tom, pozitivistički normirana, ‒ treba religiju ili neku drugu pred-političku snagu za zasnivanje svojih vrijednosnih (etičkih, moralnih) društvenih osnova koje sama (budući neutralna, ideološki „prazna“) ne može jamčiti?
Naime, građani se ne mogu prinuditi (nikakvim legalnim ni demokratskim putem) da razvijaju društvene vrline koje izgrađuju društvo. Motivacija za to dolazi od njihovog načina mišljenja i kulture (koja je u dobroj mjeri -pred-politička). Drugim riječima, građani žive u društvu koga izgrađuju pred-politički izvori etičke motivacije međuljudskih odnosa. Nije upitno to da građanske, demokratske prakse razvijaju sopstvenu političku dinamiku, ali to – u najboljem slučaju – zahtijeva proces i vrijeme…
Preobražaj građana dobrostojećih i liberalnih društava, u usamljene individue (samozaokružene monade) izaziva „mrvljenje“ kolektivne solidarnosti. Neobuzdana dinamika svjetske potrošačke ekonomije doprinosi tome. Habermans pita: treba li nam religijski, kulturni podstrek koji bi građane objedinio jače od državnih normi?
Kao primjer jedne takve, pred-političke, kulturne paradigme jeste pojam ili ideal: biti Evropljanin. Habermans dalje nastavlja da je u interesu ustavne države da se sa oprezom odnosi prema kulturnim izvorima iz kojih građani crpe svoju normativnu svijest i solidarnost. Ne smije se načelno osporiti potencijal istine religijskim slikama svijeta, niti se građanima – vjernicima smije oduzeti pravo da religijskim jezikom daju svoj doprinos društvu i javnosti. Čak se i od sekularizovanih građana očekuje da sudjeluju u naporima prevođenja relevantnih priloga (pojmova) iz religioznog u javni jezik.
Kada u svom djelu „Dijalektika sekularizacije“ Habermans govori o vitalnosti religije koja je opstala uprkos sekularizaciji on se poziva na primjer SAD, države koja istovremeno predstavlja i vrhunac modernizacije i društvo u kome se ne smanjuje broj vjernika. Uz taj primjer, on navodi pojavu brojnih sociologa koji zagovaraju kraj „teorije sekularizacije“.
Činjenica jeste da se opseg djelovanja religioznih zajednica suzio i dobrim djelom otišao u porodičnu intimu. Međutim, to očigledno ne znači da je došlo do opadanja značaja religije, ni u političkom ambijentu ni u ličnim životima. Upravo zato se, po Habermansu, evropska javnost može nazvati post-sekularnom jer brine o „očuvanju vjerskih zajednica u svijetu koji se sve više sekularizuje“. Dakle, jasno je da moć religije ne opada sa modernizacijom društva i svijeta; takođe očigledno je da crkve i dalje jako utiču na javno mnenje; u kontekstu savremenih migracija religija pridošlica jača i budi potisnutu religioznost domicilnog stanovništva. I sad, kako istovremeno sprovesti i vladavnu prava sekularno komponovane države i demokratsku volju naroda (koji je „uporno“ „i dalje“ religiozan )?
Habermans prepoznaje kako imamo na djelu novi Kulturni rat (Kultur-kampf) između militantnih sekularista i radikalnih multi-kulturalista. On isto tako, u ovoj raspravi, razlikuje sekularno političko nastrojenje (koje ima neutralan, indiferentan odnos prema religiji) od onog sekularističkog (koje polemiše sa uticajem religije). Ovaj drugi insistira na privatnom svojstvu religije, jer bi u suprotnom dobili paralelne zajednice ili društva „malih grupa“. Zato se autor pita: hoće li sekularističko omalovažavanje religije biti neprihvatljivo u budućim danima, kao što je danas neprihvatljiv religijski fundamentalizam?
Društveno-politička refleksija religioznih ljudi, njihovo sagledanje sopstvene uloge u društvu i „učenje demokratije“ može i mora biti podstaknuto, ali ne i nametnuto, putem zakona i normi.
Međutim, i sekularisti treba da uče! I to u pravcu prestanka omalovažavanja religije i njenog istiskivanja iz javnog prostora. Oni ne treba da odbacuju mogućnost prevođenja religijskih sadržaja u semantiku koja se može uvesti u sekularni diskurs i argumentaciju.
