Edgar Alan Po je zasigurno jedan od najvažnijih pjesnika engleskog jezika u devetnaestom vijeku. Nije to bilo koja epoha.
Postoje periodi u svjetskoj istoriji kada se na malom prostoru u relativno kratkom vremenu koncentriše veliki broj genijalnih pojedinaca. Filozofi antičke Helade i umjetnici srednjovjekovne Italije su dobar primjer ove pojave. U novijoj istoriji se, međutim, nešto slično desilo u prvoj polovini devetnaestog vijeka na dijelu istočne američke obale, tačnije u Novoj Engleskoj. Jedan od tih novoengleskih genija bio je Edgar Alan Po (Boston, 1809 – Baltimor, 1849). Roditelji Edgarovi bili su putujući glumci. Odmah po sinovom rođenju, otac je napustio ženu i dijete, a sama je majka Poova umrla u vrijeme dok je mali Edgar imao dvije godine.
Nemiran život
Edgar Po je tako odrastao u kući trgovca Džona Alena koji ga nikad nije zakonski usvojio, no Edgar je ipak uzeo prezime svog poočima za svojevrsno srednje ime. Buran Poov život već je ušao u legendu. Sa fakulteta je izbačen već na prvoj godini zbog pijančenja i kockarskih dugova. Od prve mladosti bio je posvećen književnom i novinarskom radu, no mnogi njegovi tekstovi nastajali su po narudžbi i na brzinu jer ga je – kažimo to baš njegovim stihovima – nevolja kruta/ stalno pratila duž puta.
Potucao se širom Amerike: živio je u Ričmondu, Baltimoru, Filadelfiji, Njujorku. U dobu od dvadeset sedam godina oženio se svojom rođakom Virdžinijom koja je u to vrijeme bila trinaestogodišnjakinja. Virdžinija je bila slabašnog zdravlja, bolešljiva, a Poa su intimne i poslovne teškoće tjerale sve dublje u piće i depresiju. Nedugo poslije Virdžinijine smrti umro je i Edgar Alan Po. Imao je samo četrdeset godina. Izvjesni Rufus Grisvold, kome je Po povjerio da se stara o njegovim djelima, učinio je, međutim, nakon njegove smrti sve što je mogao da Poa prikaže u što gorem svjetlu.
Po je i po onima što su mu skloni privatno bio vrlo težak čovjek, no u Grisvoldovoj interpretaciji ispao je ogavni narkomanski pokvarenjak. Tek stotinu godina kasnije dokazaće se Grisvoldove manipulacije, ali to ipak neće pretjerano promijeniti Poovu reputaciju u Americi. Po je, naime, od početka bio jedan od onih američkih umjetnika koji su cjenjeniji u Evropi nego u Americi. Emerson, Tven i Vitmen ga, primjera radi, nisu voljeli, no Jejts, Dostojevski i Bodler su se, kako se to kaže, zaklinjali u njega. Bodler je, po nekim izvorima, na francuski preveo njegova sabrana djela i molio se za njega svake noći.
Gotika
Edgar Alan Po je jedan od onih rijetkih autentičnih na izvjestan način “samoniklih” genija. Niko u onovremenoj Americi, a ni u svijetu, nije njegov umjetnički srodnik. Njegovu sklonost bizarnim, grotesknim, onostranim, gotičkim, ukletim, oniričkim, mračnjačkim motivima neki su njegovi savremenici proglasili uticajem njemačkih romantičara iz osamnaestog vijeka. Poov odgovor vrijedi citirati. Rekao je: “Užas ne stiže iz Njemačke, stiže iz moje duše”. A u Poovim je pričama zbilja pravi katalog užasa. Najduža njegova priča, jedina koju možemo prozvati i romanom, zove se “Doživljaji Artura Gordona Pima”.
Već i naslov priziva autobiografizam. Borhes negdje zapisuje: “Imamo prvo saksonsko ime Artur, Edgar, drugo škotsko Gordon, Alan i, zatim, Pim, Po, koja su ekvivalentna. U sebi samom je vidio intelektualca, a Pim se hvalio da je čovjek sposoban da o svemu prosudi i misli”. U “Doživljajima Artura Gordona Pima” Po se koristi obrascem naizgled avanturističkim, no suština je mnogo dublja. Ponovo Borhes: “Skriveni sadržaj toga romana jest strah od bjeline i ponižavanje svega bijelog.
Po izmišlja plemena koja žive u blizini antarktičkog kruga, pokraj neiscrpne domovine te boje, i koja su naraštajima patila od groznih pohoda bijelih ljudi i oluja bjeline. Bjelina je za ta plemena anatema, a moram priznati da pri kraju zadnjeg poglavlja postaje anatema i za čitateljstvo primjereno knjizi. Knjiga ima dva sadržaja: prvi, neposredni, o zgodama je i nezgodama pomorskog života; drugi, nepogrešiv, pritajen i rastući, biva otkriven tek na kraju”.
Poezija
Osim kao majstora horora, Poa pamtimo i po uspostavljanju jednog od najpopularnijih žanrova moderne književnosti, žanra detektivske priče. Njegov junak Ogist Dupen je otac i Šerloka Holmsa i Herkula Poaroa i oca Brauna i svih velikih književnih detektiva “engleskog” cerebralnog tipa. Po je takođe i tvorac one konvencije da je pripovjedač ovakvih priča detektivov ponešto inferiorni prijatelj.
Ne smije se zaboraviti ni Poova poezija. Borhes je jednom prilikom rekao kako je dobra francuska poezija izvedena iz Poove te pojasnio: “Hoću reći dobre Poove teorije, a ne iz njegove manjkave prakse”. Iako je danas uobičajeno smatrati Poovu prozu boljom od njegove poezije, ipak i nekolicina Poovih pjesama ulazi u ono najbolje što je svjetska poezija do danas stvorila.
Na njihovom tragu, Vilijam Batler Jejts je rekao: “Po je za sva vremena veliki lirski pjesnik”. U Poovim pjesmama se nalazi šifra cjelokupnog njegovog književnog svijeta. A najslavnija među tim pjesmama je nesumnjivo “Gavran”. I mada je pišući o njenoj genezi skoro matematički objasnio kako je napisao pjesmu, nema racionalnog objašnjenja za snagu njene magije.
Dugi let
U istoriji svake prevodne književnosti, prevodi “Gavrana” imaju posebno mjesto. O tome je kod nas prva sistematično pisala čuvena zagrebačka amerikanistkinja Sonja Bašić u svojoj doktorskoj disertaciji o djelu Edgara Alana Poa u srpskoj i hrvatskoj književnosti. Kad je o srpskoj riječ, vjerovatno najnezaobilazniji prevodilac ove pjesme je banjalučki “prevodilački čarobnjak” Kolja Mićević. (Usput budi rečeno, najbolji hrvatski prevod ove pjesme potpisuju skupa Antun Šoljan i Ivan Slamnig, pa je vrlo zanimljivo uporediti njihova i Mićevićeva rješenja, gdje se preklapaju, gdje su jako slična, a gdje opet posve različita.)
Upravo ovakva pjesma bila je tipičan izazov za njega pa ju je preveo i više puta. I ti prevodi su objavljivani u raznim izdanjima, a možda i najljepše je ono autorsko, objavljeno u dvije stotine primjeraka, gdje je svaki primjerak numerisan rukom prevodioca, a koje je Mićević posvetio “svom prijatelju Borisu Cikalovskom Ciku” i koje je štampano u Banjaluci.
Eto, tako je “Gavran” Edgara Alana Poa u svom letu koji traje već blizu dvije stotine godina (pjesma je u originalu prvi put objavljena u januaru 1845. godine, a obzirom na to da se njena “radnja” događa u decembru, to dodaje na sugestiji jeze), doletio i do Banjaluke.
Muharem Bazdulj
Izvor: Glas Srpske
