Piše: Aleksandar Živković
Šta bi bivši visoko rangirani američki diplomata drugo i mogao da poruči rekonstruisanoj vladi, nego – dalje od Rusa? Ipak, poruke Kurta Volkera izrečene u intervjuu za Glas Amerike, zaslužuju pažnju i analizu jer predstavljaju mišljenje dobrog, i do sada dominantnog, dijela američkog establišmenta. Na početku, primjećujem da „ulazak Srba“ (kako se to slavi u Srbiji) ili „prosrpskih i proruskih snaga“ (kako se krsti u zapadnim medijima), nije izazvao naročitu euforiju niti disforiju u samoj Crnoj Gori. Mandić i Knežević bili su konstituenti parlamentarne većine i po sporazumu su očekivali mjesta u vladi. Veća bura u crnogorskoj javnosti digla se oko ulaska Bošnjačke stranke u vladu. Amerikanci, međutim, imaju drugi ugao gledanja. Kako kaže i sam Volker zauzeti su svojim izborima i drugim prioritetima.
Ali seplaše da ovčica koja ne zanese svoje runo u grm pokraj puta, odnosno da Crna Gora ne krene stopama Gruzije, možda Bugarske i Moldavije. Volker, pri tome odbija mogućnost da Crna Gora ima poput Mađarske neki autonoman stav u NATO. On se plaši, kako kaže, sitnih koraka, kao što je davanje državljanstva crnogorskim potomcima, veza Srpske sa Ruskom crkvom (stalna NATO opsesija) itd.
Činjenica je da se tzv. „Srbi u vladi“ nijesu izjasnili o crnogorskoj budućnosti u NATO. Sa jedne strane, NATO jeste svojevremeno izvršio aneksiju Crne Gore, što mnogi njihovi birači i sada loše gledaju; sa druge strane, novije ankete, ako su pouzdane, pokazuju da su se građani navikli na članstvo u NATO.
Alijansa, naravno, ne želi da pridobije Srbe nekim ustupcima na Balkanu, već traži od njih da postanu „NATO-Srbi“. U tom regionalnom kontekstu, „prosrpske snage“ u crnogorskoj vladi zaista jesu u nezavidnom položaju. Još kada im se doda epitet „proruskih“, znači NATO neprijateljskih snaga u savezničkoj vladi, njihov položaj postaje još nezavidniji.
Čekati na promjene „američke linije“ bilo bi uzaludno, čini se. Pridružiti joj se, a ne ostati u drugom redu, takođe je nemoguće.
Za početak bi se moglo okrenuti ozbiljnim nacionalnim i državnim poslovima, pokazati kompetentnost, a ne buku i bes, koji su uvijek posljedica frustracije. Potrebno je, ako je ikako moguće, isključiti se iz Alfa Vukove medijske matrice koja ne samo što razara društveno tkivo Srbije, nego i direktno manipuliše srpskim interesima od Kosova nadalje, u funkciji vlasti jednog čoveka. I na kraju, kako poslušati ambasadora Volkera – dalje od Rusije? Primiti na znanje, a ravnati se prema istorijskim i aktuelnim vektorima razvoja crnogorskog društva.