Piše: Vule Žurić
Italija neće igrati na predstojećem Mundijalu. Danas, za razliku od nekada, kao da nema niti jednog italijanskog fudbalera čije bismo ime izgovarali onako kako se izgovara ime kakvog pesnika: s neizmernim poštovanjem i grozničavim divljenjem. Onako kako se, na primer, izgovara Pjera Paola Pazolinija. Jedan od najvećih filmskih reditelja, koji je 1975. godine ubijen pod još uvek do kraja nerazjašnjenim okolnostima, voleo je da igra fudbal i umeo o fudbalu da govori i piše. O njegovom shvatanju fudbala objavljeno je i nekoliko knjiga. Poslednja je „Fudbal po Pazoliniju“ Valerija Kurcija, koja donosi sveobuhvatan pogled na Pazolinijev odnos prema fudbalu, predstavljajući ga kao strastvenog igrača i navijača, ali i kao mislioca koji je i te kako umeo da pronikne u suštinu ove igre koja je, po njemu, poslednje ovaploćenje svetog u vremenu sadašnjem.
Uranu jesen 1909. godine u Bolonju je stigao austrijski fudbalski entuzijasta Emilio Arnštajn sa namerom da tu osnuje fudbalski klub. Prethodno je u Trstu bio oformio ekipu Black Star Trieste. Legenda kaže kako je odmah po dolasku u glavni grad Emilije-Romanje Arnštajn uskočio u prvi tramvaj i upitao kočničara da li u varoši iko igra fudbal. Tramvajdžija mu je odgovorio da na periferiji grada ima „šašavih koji jure za loptom“. Sačuvani dokumenti kažu da je jedan od tih šašavih bio i đak Španskog koledža Antonio Bernabeu, stariji brat Santijaga Bernabeua, budućeg legendarnog fudbalera i predsednika Reala, po kome se danas zove hipermoderni stadion madridskog kluba, koji će naredne sezone ponovo trenirati Žoze Murinjo.
Arnštajn je pronašao starijeg Bernabeua i ostale đake koji su pikali loptu i već u oktobru osnovao Bologna Football Club. Osnivačka skupština održana je u jednoj pivnici, a u martu naredne godine ekipa je odigrala i prvu zvaničnu utakmicu, pobedivši prvotimce kluba Sempre Avanti sa deset prema nula. Utakmica je odigrana na mestu gde se danas nalazi glavna gradska bolnica.
Na toj istoj livadi je u proleće 1941. Pjer Paolo Pazolini bio kapiten tima sastavljenog od studenata književnosti Bolonjskog univerziteta.
„Nalazim se u životnoj formi“, budući veliki umetnik kaže u pismu jednom svom drugu. „U takmičenju šest ekipa mi smo turnir završili kao četvrti; pratili su nas mnogi pehovi. Ali“, zaključuje Pazolini, „biće bolje na narednom turniru, gde ćemo postići bolji uzpeh“.
Tako je i bilo, jer je tim Književnosti osvojio prvi naredni turnir.
Fudbal po Pazoliniju
I dok je Pazolinijev tim te davne i ratne četrdeset i prve napredovao, fudbalska reprezentacija Italije osam i po decenija kasnije nikako da izađe iz krize i rezultata i igre. Zeničkim porazom od reprezentacije Bosne i Hercegovine četvorostruki šampioni sveta su po treći put zaredom „uspeli“ da se ne kvalifikuju na Mundijal, što je u tamošnjoj javnosti doživljeno kao nacionalna tragedija, ravna katastrofi izazvanoj kakvim razornim zemljotresom.
Italijani fudbal doživljavaju kao sastavni deo svog identiteta, a ljubitelji fudbala iz celoga sveta žale što će uživanje u utakmicama koje se ovoga leta budu igrale na stadionima u SAD, Kanadi i Meksiku biti umanjeno odsustvom reprezentacije za koju su tokom stotinu godina igrali veliki majstori igre Anđelo Skjavio, Amadeo Biavati, Điđi Riva, Sandro Macola, Paolo Rosi, Paolo Maldini, Toto Skjilači, Frančesko Toti, Alesandro del Pjero, Fabio Kanavaro i mnogi, mnogi drugi golmani, bekovi, centarhalfovi, krila i centarfori.
Danas kao da nema niti jednog italijanskog fudbalera čije bismo ime izgovarali onako kako se izgovara ime kakvog pesnika: s neizmernim poštovanjem i grozničavim divljenjem. Onako kako se, na primer, izgovara upravo Pazolinijevo ime.
Jedan od najvećih filmskih reditelja, značajan pisac i angažovani intelektualac koji je 1975. godine ubijen pod još uvek do kraja nerazjašnjenim okolnostima voleo je da igra fudbal i umeo o fudbalu da govori i piše. O njegovom shvatanju fudbala pisano je mnogo u štampi, a objavljeno je i nekoliko knjiga.
Poslednja u nizu jeste „Fudbal po Pazoliniju“ italijanskog sportskog novinara i publiciste Valerija Kurcija. Objavljena 2018. godine, dakle u godini u kojoj Italijani nisu igrali na Mundijalu u Rusiji, Kurcijeva knjiga donosi sveobuhvatan pogled na Pazolinijev odnos prema fudbalu, predstavljajući ga kao strastvenog igrača i navijača, ali i kao mislioca koji je i te kako umeo da pronikne u suštinu ove igre koja je, po njemu, poslednje ovaploćenje svetog u vremenu sadašnjem.
„Dok su ostale svete predstave, uključujući i mise, u opadanju, fudbal je jedini koji odoleva“, rekao je Pazolini u razgovoru za novine 1970. godine. Potom ga dovodi u vezu sa pozorištem:
„Fudbal je zamenio pozorište. To nije mogao da uradi film, fudbal da. Jer pozorište je odnos između ljudi od krvi i mesa koji sede u publici i ljudi i krvi od mesa koji delaju na sceni. A film nudi odnos velikog ekrana i ljudi od krvi i mesa koji sede u senci. Dok je fudbal opet spektakl u kome se stvarni svet od krvi i mesa na tribinama samerava sa stvarnim protagonistima na terenu koji se kreću i ponašaju prema jasnim pravilima rituala. Eto zbog čega smatram da je fudbal poslednji ritual našega vremena.“
Nije važno gde si rođen, već gde si prvi put šutnuo loptu
Pazolini je fudbal zavoleo u rodnoj Bolonji, na poljani gde je svoje utakmice igrao i fudbalski klub osnovan jedanaest godina pre njegovog rođenja šutirao loptu sve dok ne padne mrak. Prisećajući se tih dana, rekao je kako su ta fudbalska poslepodneva predstavljala najsrećnije trenutke u njegovom životu. U Bolonji je počeo da igra fudbal, ali i da poctaje fudbalski navijač. Na to, kako je objasnio u novinskom tekstu iz 1969. godine, nije uticala činjenica što je tu rođen, već to što se nakon života na severu zemlje vratio u zavičaj kada je ekipa Bolonje igrala najbolji fudbal i bila šampion Italije.
„Vašu navijačku sudbinu ne određuje mesto rođenja“, kaže Pazolini u jednom intervjuu, „već trenuci i mesto gde ste prvi put došli u dodir sa fudbalom. Navijanje je dečija bolest koja traje do kraja života.“
Doživotni navijač Bolonje Pazolini je postao u periodu kada je ovaj klub između 1932. i 1941. bio četiri puta prvak Italije. „Crveno-plavi“ su tokom najslavnije decenije u svojoj istoriji dva puta bili i pobednici Evropskog kupa, a 1937. su osvojili i Kup svetske izložbe u Parizu, gde su u finalu pobedili londonski Čelsi.
Igrače Bolonje je po povratku sa ovog takmičenja na železničkoj stanici svečano dočekao ceo grad. Među hiljadama navijača bio je i Pazolini, koji je tog dana pobegao iz škole.
U tom periodu reprezentacija Italije je dva puta zaredom osvajala i naslov prvaka sveta. I 1934. i 1938. među prvotimcima nacionalnog tima bili su i najbolji igrači Bolonje, od kojih je Pazolini najviše cenio Amadea Biavatija. Divio se načinu na koji je ovaj fudbaler odigravao dupli pas. O tom tehničkom potezu često je govorio, i celoga života i sam pokušavao da ga izvede.
U proleće 1975. godine, tek nekoliko meseci pre nego što će biti ubijen, Pazolini je za vreme snimanja svog poslednjeg filma „Salo, ili 120 dana Sodome“ bio akter utakmice u kojoj su igrali i nekadašnji asovi Bolonje. Pet poslednjih minuta utakmice na terenu je bio i Biavati.
Nakon što je meč završen, Pazolini je u svlačionici prišao velikom asu i zatražio mu autogram. Bio je to jedini autogram koji je ikada zatražio i dobio u svome životu.
„Ne možete ne simpatisati pobeđene“
Nakon što je u novembru 1945. diplomirao napisavši tezu o književnom delu Đovanija Paskolija, Pazolini odlazi u majčin zavičaj na severu zemlje, gde je prethodne četiri godine provodio letnje raspuste tokom kojih je igrao za podmladak lokalnog tima. U tim ratnim vremenima bio je došao na ideju da osnuje umetničko sportsko društvo, koje bi izvođenjem pozorišnih predstava obezbeđivalo sredstva za funkcionisanje fudbalskog kluba.
Pazolini po povratku u Friuli počinje da igra za drugi lokalni klub i učlanjuje se u Komunističku partiju Italije. Pokreće rad grupe „Academiuta di lenga furlana“, gde okuplja pesnike koji pišu na friulijanskom dijalektu, a jednom prilikom sve saigrače iz ekipe o svom trošku vodi da gledaju pozorišnu predstavu. U jesen 1947. dobija mesto profesora književnosti u jednoj srednjoj školi, ali dve godine kasnije biva optužen i osuđen za neprimerene odnose sa maloletnicima. Iako je naposletku presuda poništena, Pazolini dobija otkaz, izbacuju ga iz Partije, a odriče ga se i otac.
Reforma fudbala: Šta sa igranjem rukom, penalima i VAR sistemom
Seli sa majkom u Rim, gde ona u prvo vreme radi kao kućna pomoćnica, a on pokušava da objavljuje po novinama i časopisima, sve dok 1951. ne dobije posao profesora književnosti u jednoj srednjoj privatnoj školi. Njegovi tadašnji đaci su se kasnije sećali kako je Pazolini često organizovao nastavu na otvorenom, kada se umesto lekcija iz čitanke književnost izučavala na fudbalskom terenu. U vreme Letnjih olimpijskih igara koje su 1952. održane u Helsinkiju Pazolini organizuje školsku olimpijadu.
Profesorska plata mu omogućava da iznajmi kuću koja se nalazila na suprotnoj strani grada. Da bi došao na posao, morao je da promeni četiri tramvaja.
„Život u Rimu je surov“, kaže u pismu prijatelju, „i ako nisi čvrst i spreman da se boriš, nećeš uspeti da opstaneš. Sanjarim kako dane, nedelje i cele mesece provodim ne radeći ništa drugo sem igranja fudbala i odlaska na igranke.“
Odlazak iz Bolonje nije uticao na njegovo navijačko opredeljenje.
„Nisam ni romanista, ni lacijal“ (što će reći da ne navija ni za Romu ni za Lacio), rekao je u jednom tekstu 1957. godine i zaključio: „Ja sam za Bolonju“.
Ipak, češće je odlazio na stadion da bi gledao Romu a ne Lacio, između ostalog i zbog toga što su za „Vučicu“ navijali neki od njegovih najboljih rimskih prijatelja. Jedan od njih je u jednom dokumentarcu o Pazoliniju tvrdio da su išli da gledaju Romu jer su u tim vremenima „žuto-crveni“ stalno gubili na domaćem terenu od manjih klubova kao što su Lenjano i Modena:
„Beskrajno smo se zabavljali gledajući navijače Rome kako pate zbog katastrofa koje su se dešavale svake nedelje.“
Sam Pazolini je svoju naklonost prema klubu za koji i danas navija ogromna većina Rimljana objasnio kao specijalni izveštač levičarskog dnevnika „Unita“ sa gradskog derbija odigranog 1957. Navodeći kako je uvek na strani slabijih, Pazolini zaključuje da „ne možete ne simpatisati pobeđene, a pobednici će to razumeti“.
Lepe zastave
Sa ove utakmice, koja je završena pobedom Rome 3:0, za isti list je izveštavao i veliki italijanski glumac Alberto Sordi.
Pazolini je deo svoga teksta posvetio tipu navijača koji se njemu nimalo nije sviđao, a koga je nazvao „napoletano“. Reč je o navijaču koji je do bezumlja naklonjen svome timu i koji nije u stanju da realno sagledava ono što se zaista dešava na terenu.
„On je“, objašnjava Pazolini, „na neki način blagosloven. On ne daje ni pet para na razložnost, a još manje mari za ono šta se iz nedelje u nedelju zaista dešava na terenu“.
Priču o derbiju u kome je Roma savladala Lacio Pazolini završava opisom susreta sa jednim od vođa navijača pobedničkog tima, koji mu savetuje da u svom članku napiše kako se na izlasku sa stadiona oseća smrad lešine, te da će se taj smrad osećati tokom cele naredne nedelje.
Tekst je ilustrovan fotografijom na kojoj navijači Rome nose mrtvački kovčeg na kome piše: „Ovde počiva Lacio.“
Tri godine kasnije u Rimu su održane Letnje olimpijske igre, o kojima je Pazolini napisao četiri članka za nedeljnik „Novi putevi“. Za isti nedeljnik nastavlja da piše o sportu narednih pet godina. Ti tekstovi su dve godine nakon njegove smrti objavljeni u knjizi „Lepe zastave“.
„Ništa ne može da se poredi sa punim stadionom; čak ni veliki bioskopi u kojima ima mnogo većih i manjih dvorana nisu ništa u poređenju sa tom masom gledalaca koji se dernjaju i, naposletku, pate.“
Sredinom šezdesetih snima dokumentarac „Ljubavne obaveze“, u kom za sagovornike ima i prvotimce Bolonje, koji su u to vreme opet igrali najbolji fudbal na Čizmi. I doživljava veliko razočaranje, jer sve njegove pripreme za ove razgovore padaju u vodu pred neočekivanom rezervisanošću fudbalera da kažu nešto više o svojoj intimi.
Da bi se pripremio za te razgovore, Pazolini je nekoliko dana prisustvovao treninzima fudbalera Bolonje i potom odlazio sa njima na večere.
Talenat kakav se rađa jednom u 50 godina: Lamin Jamal je fudbalski genije
Jedini koji je i pred kamerama bio spreman da o sebi kaže nešto više bio je onaj najbolji među njima – Đakomo Bulgareli. U to vreme dvadesettrogodišnjak, Bulgareli se kasnije prisećao kako je Pazolini tih dana sa njima hteo da priča isključivo o fudbalu:
„Probao sam da se opustim i oslobodim, interesovale su me mnoge druge stvari, ali on je upravljao tokom razgovora, hteo je da sazna sve o ambijentu u kojem živimo.“
A Pazolini je zapravo tokom razgovora sa Bulgarelijem imao veliku tremu. Kada su ga upoznavali sa Bulgarelijem, ponašao se kao da je sreo samoga Isusa.
Ali ako popularni fudbaleri nisu bili vični onome što su pred kamerama već uveliko činili poznati pevači, glumci i ostali zabavljači, ljudi sa estrade su i te kako voleli da igraju fudbal. Tako se rodila ideja o organizovanju dobrotvornih utakmica na kojima su igrali između sebe, ili bi njihova reprezentacija igrala protiv fudbalskih veterana.
Pazolini je u tim priredbama učestvovao od samoga početka. Igrao je dobrotvorne utakmice širom Italije u timu za koji su nastupali i Đani Morandi, Ugo Tonjaci, Litl Toni i mnoge druge istinske zvezde. Tako su i nastale brojne Pazolinijeve fotografije u punoj fudbalskoj opremi dok pokušava da odigra onaj Bevijatijev dupli pas.
Leti se vraćao na Sever, gde je, kao u školskim danima, nastojao da svaki slobodan trenutak posveti fudbalu.
U kasno leto 1969. u Friuliju je organizovao i „Međunarodnu filmsku nedelju“, festival koji je trebalo da bude neka vrsta venecijanskog antibijenala. Tokom trajanja ovog festivala igrao se fudbal, a jedan od onih koji su delili teren sa Pazolinijem bio je i Fabio Kapelo, u to vreme već fudbalski veteran, potom jedan od najboljih i najtrofejnijih trenera na svetu.
„Obožavao je da igra fudbal“, pričao je o Pazoliniju Mister Fabio, „a najviše je voleo da igra u svome starom kraju. I bio je veoma posvećen fudbalskoj problematici: raspitivao se o taktici i pitao za utiske koje čovek stiče na samom terenu. Interesovao ga je emotivni aspekt igre“.
Poslednja utakmica
Najuzbudljiviju utakmicu Pazolini je odigrao nekoliko meseci pre nego što je ubijen. Okolnosti pod kojima je ovaj meč odigran i sam rezultat ostali su zabeleženi u istoriji filma, jer su se 16. marta 1975. u Parmi sastale ekipe filmova „Dvadeseti vek“ Bernarda Bertolučija i Pazolinijevog „Salo, ili 120 dana Sodome“.
Dva umetnika su bili dobri prijatelji, a početkom šezdesetih su čak stanovali u istoj zgradi u Rimu. Ipak, u vreme odigravanja ove utakmice njihovi odnosi su bili „na ledu“ jer je Pazoloni imao izvesne zamerke na Bertolučijev film „Poslednji tango u Parizu“. Sem toga, Bertoluči je za snimanje „Dvadesetog veka“ imao budžet o kome je Pazolini mogao samo da sanja, pa je reditelj „Stotinu i dvadeset dana Sodome“ utakmicu video kao priliku da do nogu potuče bogatog protivnika.
Nije potrebno napomenuti da je Pazolinijeva ekipa igrala u dresovima Bolonje.
Delovi tog istorijskog meča, u kom je, kako su neki kasnije pisali, dvadeseti vek igrao protiv stotinu i dvadeset dana, zabeleženi filmskom kamerom, deo su i jednog dokumentarca o Pazoliniju iz 2001. godine. Ipak, niko nikada nije utvrdio kojim rezultatom je utakmica završena. Dok neki akteri pamte kako je na kraju bilo pet prema dva za ekipu „Dvadesetog veka“, sam Bertoluči je u jednom razgovoru tvrdio kako je na petnaestak minuta pre kraja njegova ekipa vodila sa devetnaest prema trinaest. Nije nevažno napomenuti da Bertoluči tog poslepodneva nije igrao za svoj tim, te da ga fudbal uopšte nije interesovao.
Ali svi koji su tog dana bili na terenu u Parmi slažu se u tome da je Pazolini ljutito otišao u svlačionicu nekoliko minuta pre kraja utakmice.
Kao razlog za ovoliku ljutnju većina navodi to što su za ekipu „Dvadesetog veka“ igrali i neki fudbaleri nižerazrednog kluba na čijem terenu se utakmica igrala. Navodno su ljudi iz Bertolučijevog tima videli koliko su Pazolinijevi momci bolji od njih, pa su prave fudbalere prošvercovali u tim kao tobožnje statiste.
Ipak, nedavno je neko od onih koji su tog dana igrali u dresu „Dvadesetog veka“ ispričao kako su Pazolinija čuvali dosta grubo, pa je iz igre izašao zbog povrede.
Kako god, nakon što je sudija odsvirao kraj ove neprijateljske utakmice koja je ušla u istoriju sedme umetnosti, pobedničkom timu je uručen pehar, a igrači obe ekipe su se zajednički slikali sa velikom tortom napravljenom u obliku filmske klape. Među njima je bio i Pazolini.
Potom je organizovana i zajednička večera. Atmosfera je i dalje bila napeta, a filmske ekipe su sedele svaka u svom uglu restorana. U jednom trenutku, Bertoluči je pozvao konobara i rekao mu:
„Uzmi ovaj pehar, napuni ga šampanjcem i odnesi ga gospodi za onim stolom.“
Tek poneko iz Pazolinijeve ekipe je otpio iz neosvojenog pehara.
Ispostaviće se kako je to bila poslednja Pazolinijeva utakmica.
Film „Salo, ili stotinu i dvadeset dana Sodome“ premijerno je prikazan u Parizu tri nedelje nakon njegove nasilne smrti. A samo tri dana nakon što je Pazolini ubijen na plaži u Ostiji, na novinskim kioscima se pojavio novi broj sportskog časopisa „Guerin sportivo“, na čijoj naslovnoj strani se nalazila Pazolinijeva fotografija u punoj fudbalskoj opremi kojom je najavljivan intervju sa rediteljem, napravljen tek nekoliko dana pred njegovu smrt.
Pazolini mahom govori o aktuelnim događanjima na italijanskoj fudbalskoj sceni i pominje Kapela kao velikog igrača. Na samome kraju razgovora, novinar konstatuje kako je fudbal poput analgetika, jer dok gleda utakmicu, čovek zaboravlja na sve ostalo.
„Zna se da je sport ‘opijum za narod’“, Pazolini kaže na početku svog poslednjeg odgovora u životu. „Ali zašto to stalno ponavljati ako ne postoji alternativa? Sa druge strane, opijum deluje terapeutski. Ne verujem da postoji ijedan psihoanalitičar koji se sa time ne bi složio. Dva sata navijanja (agresivnosti i bratimljenja) na stadionu deluju oslobađajuće: i mada poštujem moralnu politiku, ili politiku moralnosti, nalazim da su ispunjene ravnodušnošću i stoga ih valja izbegavati.“
Niko nije bio ravnodušan na Pazolinijevoj sahrani kada je na kovčeg u kome je ležao neko položio dres italijanske reprezentacije u kojoj je igrao dobrotvorne utakmice.
Izvor: RTS OKO
