Piše: Đuro Radosavović
Sve je počelo sa Ivaniševićem. Zaboravili ste? Nije vam ni čudo. Toliko se toga desilo u međuvremenu, da je memorija potisnula ono što je prvo bilo na lageru. Ali valja se prisjetiti kad se zakotrljala prva grudva koja je pokrenula ovu lavinu što danas imamo. Dakle, u kabinetu, vidjeli smo muške čarape-dokoljenice tadašnjeg funkcionera i kako pravi seksualne aluzije i drži govor kao iz filma U raljama života. Ivanišević i njegova pratilja, partijaju u kabinetu. Bilo je to prije utemeljenja termina koji sad nazivamo “osvetnička pornografija”. Ali Ivanišević je bio pionir svega ovoga što danas svakodnevno pratimo.
Od tada, nizali su se snimci, gledali smo pijane političare kako divljaju po kafanama, u saobraćaju, na svadbama i krštenjima. Ali ne samo što smo imali priliku voljni ili nevoljni da virnemo u živote političara, nego su nas navikli na to. Screenshot, tu riječ kao da je naš narod izmislio, toliko ljudi vole da ih koriste i prosljeđuju. Odvratno je da nekome pošalješ prepisku. Poslaćeš opet, o svima i svakome. Zato je dobro što je konačno sve isplivalo na vidjelo, jer znali smo što se zbiva a sad imaju ljudi i dokaze.
Istina, ljudi uživaju, slade se, kao da se gleda serija u nastavcima. Dok smo gledali Sky prepiske to je bila krimi serija, a sada kad pratimo političare što su radili sa biznismenima, ovo je već House of Cards. Ali pitanje veliko je odakle struje u akumulatoru DPS poslanika da i dalje tupe o obrazu i poštenju, nakon što iz prepiski djeluje da se više drže hipokrizijske nego Hipokratove zakletve. Vrijeme je da više vjerujemo (ne)djelima nego riječima u parlamentu. Ogoljeni su svi, zaista nema više poente da se skrivaju, povjerenje se ne može vratiti tek tako.
Sad su svi u govnima do guše i vrijeme je za veliki reset na političkoj sceni Crne Gore. Nema nevinih i čistih i nisu svi isti ali su makar slični. Slični su u muljanju, šićarenju, snishodljivosti prema biznismenima, lakomi na telefon, stan ili dojavu. Da je kojim slučajem neko zapisao u roman ili dramu sve ovo što rade i raspravljaju biznismeni, novinari i političari, svi bi rekli da taj autor izmišlja. Jer, ovo što se događa prevazilazi maštu.
Trinaestojulski ustanak: sabor sloge u kojem nije bilo četnika i partizana
Ali bez obzira na to ko se blamira u ovim prepiskama, nije lijepo da je sve ovoliko na izvolite. Nepisano je pravilo da u Crnoj Gori veš se suši ispred kuće, a gaćice u kući iznad šporeta. Prevelik je ovo transfer neprijatnosti. Možda bi bilo dobro sve zaustaviti, pa na kraju kad se prečešlja baš sve, da policija organizuje neku cjelovečernju PR konferenciju, da to bude veče kao dodjela Oskara ili nekad Reklamožderi. Toliko je materijala da niko više ništa ne shvata ozbiljno, jer teško čovjek može da povjeruje da mu je takva ekipa krojila sudbinu i vodila državu.
Degutantno je. Prevrne se utroba, tijelo odbija da prihvati tu količinu licemjerstva i zajedljivosti. Ako čak izuzmemo politiku, biznis, nacije i spletke, jedna stvar mnogo bode oči, a to je da neki lik nazovi biznismen vozi gradom, vidi djevojku u kolima, svidi mu se i pošalje poruku bezbednjaku državnom službeniku da mu sazna ko je ta osoba što mu se dopala. To je paralelni univerzum, paralelna država i to je nedopustivo odvratno. Ako su bili u mogućnosti to da rade jer im se neko sviđa, što li su radili kad im se neko ne sviđa?
Sve ovo će ljudi lakše shvatiti i svariti kao film nego kao stvarni život. Ovo naše breme mogu samo ozbiljni psihijatri da raspetljaju. Kakvi crni tužioci i sudije, njima pomoći nema, očigledno.
Izvor: Vijesti
