Piše: Marina Koblenc
Od izveštavanja o običnom životu, lepoti i radosti, čak i pod višegodišnjom izraelskom blokadom i pre oktobra 2023, dobitnica mnogobrojnih međunarodnih novinarskih nagrada Bisan Ovda nastavila je rad i nakon napada Hamasa korišćenjem starog arapskog načina pripovedanja Hakavatija, beležeći i sprečavajući brisanje svog naroda. Sanja da ponovo snima običan svakodnevni život u slobodnoj i mirnoj Palestini.
Najteža je moralna aritmetika koja se nikada ne sabira: da li snimate majku kako plače nad svojim detetom ili ih prvo umotate u ćebe? Da li beležite imena palih da bi svet znao, ili odnosite mrtve jer nema nikoga drugog? Svaki izbor ostavlja vas sa modricom krivice. Zatim, tu je dužnost: Mi to radimo zato što tišina koristi moćnima, a kažnjava slabe; zato što tvrdoglavo odbijamo da dozvolimo da se životi izbrišu, kaže za Novi magazin Ovda u intervjuu u pisanoj formi na njen zahtev, s obzirom da izraelska vojska koristi signale za praćenje lokacija novinara od kojih su mnogi ubijeni i zbog loših mrežnih veza u Gazi
Da li je vaša porodica autohtona iz Bejt Hanuna ili izbeglice iz 1948?
Moja porodica je iz Bejt Hanuna, rođena sam i odrasla tamo. Nismo izbeglice iz 1948, već autohtoni u ovom gradu. Bejt Hanun je oduvek bio moj dom, gde je oblikovano moje detinjstvo, gde su živeli moji roditelji i bake i deke, gde svaka ulica nosi sećanje. Odrastanje tamo značilo je život sa lepotom i teretom Gaze: maslinama i živahnim pijacama, ali i težinom opsade i senkom upada. Kada govorim o Gazi, to je tlo po kojem sam hodala od detinjstva, zajednica čiji se glasovi prečesto ne čuju. Ne samo da dokumentujem život ovde, već ga i živim. Ta ukorenjenost mi daje i odgovornost i snagu da ispričam naše priče kao neko ko ih nosi lično, a ne iz druge ruke.
Možete li nam reći nešto o vašem obrazovanju?
Studirala sam poslovnu administraciju i engleski jezik na univerzitetu. U to vreme još nisam zamišljala da ću postati novinar čije reči i slike dopiru do sveta. Izabrala sam te oblasti jer su mi se činile praktičnim i osnažujućim: biznis me je naučio strukturi i rešavanju problema, dok je engleski jezik otvorio vrata komunikaciji van Gaze. Želela sam da ovi alati izgrade nešto smisleno, nešto što me povezuje sa širim svetom. Uz akademske ciljeve, imala sam i druga interesovanja. Košarka mi je dala otpornost, timski rad i disciplinu. Astronomija me je naterala da pogledam u nebo i zamislim život izvan ograničenja koja smo osećali u Gazi. Poezija i pripovedanje, u početku hobi, postepeno su se otkrili kao poziv. Moje obrazovanje se nije zaustavilo u učionici. Tražila sam da se obučim za debatovanje, zastupanje i digitalne medije jer sam želela da jasno i samouvereno izražavam ideje. U toj fazi još uvek nisam dokumentovala patnju Gaze, ali sam već učila kako priče oblikuju percepcije i kako komunikacija može postati most između nas i sveta. Te godine su posejale seme koje je kasnije izraslo u moj rad kao pripovedača i novinara.
Koji je bio tematski fokus i cilj vašeg rada pre oktobra 2023?
Pre rata, moja kamera i olovka tražile su ono što mnogi ljudi pretpostavljaju da ne može opstati pod okupacijom: običnu lepotu, tvrdoglavu radost i sećanje. Moj rad je bio tihi oblik otpora. Želela sam da istaknem obične stvari koje nas čine ljudima, miris hleba u zoru, način na koji starica savija svoju molitvenu maramu, smeh dece koja pronalaze igre u prašini. Snimala sam filmove o selima i receptima ispričanim kao priče, ženama koje ušivaju život u pocepanu tkaninu i starijima koji nose istoriju u linijama svojih lica. Nazvala sam to „Hakavatija“, oživljavajući staru arapsku praksu pripovedanja jer su priče oklop protiv brisanja. Cilj je bio dvostruk. Prvo, unutrašnji: negovati ponos i kontinuitet među Palestincima, posebno mladima, kako okupacija ne bi mogla da ukrade identitet. Drugo, spoljašnji: otvoriti ljudski prozor za svet. Želela sam da svet spolja oseti teksturu naših života, ne samo našu patnju, već i našu muziku, hranu i rituale, kako bi empatija mogla da prevaziđe naslove. Trudila sam se da budem i ogledalo i prozor, ogledalo kako bi Palestinci mogli da prepoznaju sebe sa ponosom, i prozor kako bi nas drugi mogli videti kao potpuno jedinstven narod.
Bisan Ovda je 2024. dobila nagradu Peabody Award u novinarskoj kategoriji, Edward R. Murrow Award u seriji vesti, Emmy Awardza vesti i dokumentarni rad, i Human Rights Defender Award Australiskog Amnesty International, koju je posvetila ljudima sirom sveta koji protestima podržavaju Palestinu i pozvala na: „Kraj genocida, primirje i slobodnu Palestinu“.
Godine 2015, viđeni ste na proslavi Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, oružane grupe koju je veći deo Zapada označio kao terorističku, a koja je, zajedno sa Hamasom, učestvovala u napadu na Izrael 7. oktobra 2023. koji je osuđen zbog neselektivnog ciljanja civila. Da li ste danas član ove ili neke slične grupe?
Nisam i nikada nisam bila član NFOP, bilo koje oružane organizacije ili militantne grupe. Nikada nisam nosila oružje i odbacujem svaki oblik napada na civile. Kao nezavisni novinar, moja lojalnost je prema ljudima čije živote pokušavam da zabeležim i zaštitim svojim glasom. U Gazi je javni život komplikovan: politički pokreti, dobrotvorne organizacije, sindikati i kulturne grupe ponekad dele iste ulice istih dana. Fotografija osobe na javnom skupu nije dokaz članstva u nekoj organizaciji. Kada se ovo pitanje ponovo pojavilo tokom diskusije o međunarodnoj nagradi, organizacija koja dodeljuje nagradu ispitala je ovu tvrdnju. Izvestili su da nisu u mogućnosti da potvrde navod da sam član bilo koje oružane grupe. Al Džazira, koja je sarađivala sa mnom, takođe je nazvala ove optužbe neosnovanim.
Ove optužbe se koriste za diskreditaciju, zastrašivanje i, što je još opasnije, opravdanje štete nanete Palestincima koji jednostavno svedoče i obaveštavaju svet. Sav moj rad je javan: ništa od toga ne hvali grupe koje nanose štetu civilima ili podstiču na nasilje. Uvek ću biti otvorena za legitimnu kontrolu, uvek ću se suprotstavljati nasilju i brisanju nevinih života.
Izrael optužuje novinare iz Gaze da su operativci Hamasa. Koliko su ove optužbe istinite, uključujući i slučaj Anasa el Šarifa?
Nazivanje novinara militantom nije samo politička izjava, već im to nacrta metu na leđima. Izraelska vojska je javno optužila Anasa el Šarifa da je rukovodio oružanom ćelijom. Ubrzo nakon toga, on je ubijen u jednom izraelskom napadu. Međunarodna tela, organizacije za slobodu štampe i stručnjaci UN osudili su napad i upozorili da se optužbe da su „novinari iz Gaze operativci Hamasa“ koriste na načine koji ugrožavaju novinare i ograničavaju sposobnost medija da rade. Mnogi su rekli da Izrael nije javno učinio dostupnim dokaze takve tvrdnje koji bi zadovoljili nezavisne posmatrače. Trenutni rat je najsmrtonosniji za novinare u zabeleženim savremenim sukobima: stotine medijskih radnika je ubijeno, a mnogo više je onih kojima se preti, koji su pritvoreni ili primorani da ćute. Komitet za zaštitu novinara, Novinari bez granica i drugi delimično pripisuju opasnost okruženju u kojem se optužbe i „krivica po pripadnosti grupi“ koriste umesto transparentnih istraga. Strah, nekažnjivost i erozija nezavisnog izveštavanja rezultat su toga što država etiketira novinara kao ratnika bez jasnih i proverljivih dokaza.
Šta je trenutno najteže u vašem poslu: strah od smrti, život usred gladi i smrti oko Vas svakog dana ili pokušaj preživljavanja?
To nisu tri odvojena tereta, već jedna oluja koja se obrušava na vas svakog dana. Strah od smrti je stvaran i konstantan. Učite geometriju opasnosti: gde pada staklo, kako se prozori razbijaju, kako drugi udar može pretvoriti spasioce u žrtve. Glad i smrt nisu udaljeni naslovi u medijama, oni su tu ispred nas, neformalni i intimni. „Preživeti“, koji je običan glagol, postaje strahovit posao. To znači naučiti kako sakupiti vodu kada slavine stanu, kako držati telefon napunjenim kada nestane struje, kako sahraniti prijatelja, a zatim se vratiti da napišete priču o njegovom životu. Preživeti je slaganje prioriteta: nahraniti decu, fotografisati dokaze, pomoći ženi sa slomljenim zglobom, poslati snimak uredniku, moliti se, spavati sat vremena. Najteže je moralna aritmetika koja se nikada ne sabira: Da li snimate majku kako plače nad svojim detetom ili ih prvo umotate u ćebe? Da li beležite imena palih da bi svet znao, ili odnosite mrtve jer nema nikoga drugog? Svaki izbor ostavlja vas sa modricom krivice. Zatim, tu je dužnost: Mi to radimo zato što tišina koristi moćnima, a kažnjava slabe; zato što tvrdoglavo odbijamo da dozvolimo da se životi izbrišu, mi nosimo lica onih koji su izgubljeni u zapisu, jer su svi oni više od statistike. Svake noći, kada mi oči jedva ostaju otvorene, molim se Alahu, daj nam snage da svedočimo, ne dozvoli da naš rad bude uzaludan.
Kada dođe do prekida vatre, šta je prvo što ćete uraditi?
Prvo što ću uraditi jeste da otrčim do svoje porodice i zagrlim ih. Zatim ću posetiti grobove, nekih od ljudi kojima nisam mogla da pomognem. To će biti najteži deo. Pomoći ću ljudima da ponovo stanu na noge. Biće tuge i posla u isto vreme.
Kada dođe do prekida vatre, da li ćete raditi na poboljšanju odnosa između Palestinaca i Izraelaca?
Radiću na poboljšanju odnosa. Međutim, izgradnja mostova znači konkretna prava: jednaku zaštitu pred zakonom, kraj blokade, pravo na slobodno kretanje, restituciju oduzete imovine i iskrenu odgovornost za zločine protiv svih civila. To znači bezbedne ulice za palestinsku decu kao i za Izraelce, a ne bezbednost jednog naroda zagarantovanu po cenu slobode drugog. To znači govoriti istinu: zvanične evidencije, imenovane žrtve i nezavisne istrage.
Rad na poboljšanju odnosa uključuje procese istine i pomirenja koji se prvo obraćaju preživelima i žrtvama; zajednički projekti o vodi, zdravstvu i obrazovanju koji rešavaju svakodnevne potrebe; kulturne i omladinske razmene koje humanizuju onog „drugog“; ekonomska saradnja koja ne eksploatiše već obnavlja zajednice; i zajednički spomenici koji ne dozvoljavaju da se patnja izbriše. Odbiću normalizaciju koja od nas traži da zaboravimo ili da žrtvujemo pravdu za lažni mir. Da za saradnju zasnovanu na pravima, istini i pravdi. Sve manje od toga nije pomirenje; to je odlaganje istinskog rada koji moramo da obavimo zajedno.
Šta je vaš san?
Moj san je da snimam filmove o jutarnjoj svetlosti na maslinama, o sporom ritualu pečenja hleba, o komšijama koje dele čaj. Inšalah, doći će taj dan kada će se naša deca probuditi uz tiho zapljuskivanje mora, uz školska zvona, a ne u bilo šta što zvuči kao strah
Izvor: Novi Magazin
