Da bi se napisala kompletna, dobro konstruisana pesma, duh mora da je prethodno zamisli u obliku projekta. Ali za jednu prostu poetsku sliku nema projekta, za nju je dovoljan pokret duše. U pesničkoj slici ogleda se prisustvo duše.
Tako jedan pesnik potpuno jasno postavlja fenomenološki problem duše. Pjer-Žan Žuv piše: „Poezija je duša koja inauguriše jedan oblik“. Duša je inauguriše. Ona je tu prvobitna sila. Ona je ljudsko dostojanstvo. Čak i ako je „oblik“ već poznat, viđen, skrojen od „opštih mesta“, on je pre pesničkog unutarnjeg osvetljenja bio za duh običan predmet. Ali sada je duša inaugurisala oblik, nastanila se u njemu, našla u njemu svoje mesto. Fraza Pjer-Žan Žuva može se, dakle, uzeti kao jasna maksima za jednu fenomenologiju duše.
Pošto pretenduje da ide tako daleko, da prodre tako duboko, fenomenološko ispitivanje poezije, mora, po nuždi metoda, da prevaziđe one sentimentalne rezonance s kojima mi inače, manje ili više bogato – bilo da je to bogatstvo u nama i u pesmi – primamo umetničko delo. Tu mora da stupi u dejstvo senzibilnost fenomenološkog dvojstva: rezonanci i odjeka. Rezonance se šire po raznim planovima našeg života u svetu, dok naš odjek poziva na produbljivanje sopstvene egzistencije. U rezonanci čujemo pesmu, u odjeku je kazujemo sami, ona je naša. Odjek vrši jedan virman bića. Pesnikovo biće kao da postaje naše. Mnogostrukost rezonanci onda proizilazi iz jedinstvenosti bića i odjeka. Prostije rečeno, tu dodirujemo dobro poznatu impresiju svakog strasnog čitaoca poezije: pesma nas potpuno obuzima. To obuhvatanje bića poezijom ima samo jedno fenomenološko obeležje koje ne vara. Bujnost i dubina pesme uvek su fenomeni dvojstva rezonanca-odjek. Pesma kao da svojom bujnošću oživljava dubine u nama. Da bismo prikazali psihološko dejstvo pesme, potrebno je, dakle, slediti dva smera fenomenološke analize: jedan – ka obliku duha i drugi – ka dubini duše.
Samo se po sebi razume da odjek, uprkos svom izvedenom imenu, ima jednostavan fenomenološki karakter u oblastima pesničke imaginacije u kojima želimo da ga proučimo. Reč je u stvari o tome da utvrdi pravo buđenje pesničke kreativnosti u duši čitaoca usled odjeka jedne jedine poetske slike. Svojom novim poetska slika stavlja u pokret celu lingvističku aktivnost. Poetska slika nas vraća na sam početak bića koje govori.
Kroz taj odjek, prevazišavši odmah bilo kakvu psihologiju ili psihoanalizu, osećamo kako se u nama javlja neka poetska moć. Tek posle tog odjeka moći ćemo da osetimo i rezonance i sentimentalne reperkusije, sećanja na sopstvenu prošlost. Ali slika je dospela u dubine pre no što je uzburkala površinu. A to se događa i u običnom aktu čitanja. Slika koja nam se nudi dok čitamo pesmu postaje odjednom stvarno naša. Ona se ukorenjuje u nama. Mi smo je primili ali se u nama rađa utisak da smo mogli i da je stvorimo, da je trebalo da je stvorimo. Ona postaje novo biće u našem jeziku, ona nas izražava, čineći i od nas to što izražava; drukčije rečeno, ona je istovremeno jedno postajanje izraza i jedno postajanje našeg bića. Tu izraz stvara deo bića.
Ova poslednja konstatacija određuje nivo ontologije na kojoj radimo. Kao opštu tezu uzimamo da je logos sve što je u čoveku specifično ljudsko. Mi nismo u stanju da meditiramo u jednoj oblasti koja bi postojala pre jezika. Čak i ako ta teza naizgled onemogućava neku ontološku dubinu, ona nam mora biti dozvoljena bar kao hipoteza rada adekvatnog tipu proučavanja koje vršimo u oblasti poetske imaginacije.
Prema tome, poetska slika, pojava logosa, za nas lično je novatorska. Mi je više ne uzimamo kao neki „objekat“. Nama se čini da „objektivni“ stav kritičara guši „odjek“ i da u principu odbija onu dubinu iz koje treba da proiziđe prvobitni poetski fenomen. Što se tiče psihologa, on je zaglušen rezonancama i neprestano želi da opiše svoja osećanja. A psihoanalitičar ne čuje odjek, jer je sav zauzet naporom da razmrsi klupko svojih interpretacija. Po fatalnosti svog metoda psihoanalitičar intelektualizira sliku. On sliku shvata dublje od psihologa. Ali u tome i jeste stvar što je „shvata“. Za psihoanalitičara poetska slika uvek ima neki kontekst. Tumačeći sliku, on je prvodi na jedan jezik koji nije pesnički logos. I nikad se sa više prava ne bi moglo reći: „traduttore, traditore“.
Primajući novu poetsku sliku mi osećamo njenu vrednost kao međusubjektivnost. Znamo da ćemo je ponavljati da bismo saopštili svoj entuzijazam. Ako je posmatramo tako, u transmisili od jedne duše do druge, vidimo da poetska slika izmiče proučavanju kauzaliteta. Ni umereno kauzalne doktrine, kao što je psihologija, ni izrazito kauzalne, kao što je psihoanaliza, nisu u stanju da odrede ontologiju poetike: ništa ne priprema poetski sliku, a pogotovo je ne priprema kultura, na literarni način, pogotovo to ne čini percepcija, na psihološki način.
Dolazimo, dakle, uvek do istog zaključka: suštinska novina poetske slike postavlja problem kreativnosti bića koje govori. Kroz tu kreativnost svest koja zamišlja postaje, vrlo jednostavno, ali i u vrlo čistom obliku, izvor.
G. Bašlar, Poetika prostora, prevela Frida Filipović, Kultura, Beograd, 1969.
Izvor: srodstvopoizboru
