Piše: Džoana Kavena
Ove godine obeležava se vek od prve demonstracije televizije u Londonu. Elizabeta Druga poslala je prvi kraljevski i-mejl 1976. Prvi sastanak Lankaširskog udruženja umetničkih zvonara održan je 1876. Sve su to značajne godišnjice. Međutim, odlučujem se da 2026. godina bude 85. godišnjica jedne velike pripovetke: “Vrt sa stazama koje se račvaju” (1941) Horhea Luisa Borhesa. Priča govori o zakonima verovatnoće, lavirintima i nemogućnosti romana. Cui Pen, predak pripovedača, pred sebe stavlja zadatak da napiše roman sa mnoštvom likova: “ogromnu igru pogađanja, ili parabolu, na temu vremena”.
U većini romana, kada lik naiđe na staze što se račvaju mora da se odluči: ovim putem ili onim. Ipak, u Cui Penovom romanu odabrane su sve moguće staze. Time se stvara “sve razgranatija, sve vrtoglavija mreža divergentnih, konvergentnih i paralelnih vremena”. Vrt sa stazama što se račvaju je beskrajan.
Često se kaže da je Borhesova priča predvidela multiverzum iz kvantne fizike, hipotezu kakvu je prvo predložio Hju Everet 1957. godine, a potom ju je Brajs Devit popularisao 1970-ih godina kao „interpretaciju mnoštva svetova“ kvantne mehanike. Fizičar Alberto Roho je u eseju “Vrt svetova koji se račvaju” iz 2005. godine ispitao ovu tvrdnju. Da li su fizičari čitali Borhesa? Ili je Borhes čitao univerzum? Ispostavilo se da Brajs Devit nije znao za Borhesov vrt. Kada je Roho propitivao Borhesa, on je takođe sve poricao: “Ovo je jako čudno”, rekao je, “jer je jedino što znam o fizici poteklo od mog oca koji mi je jednom pokazao kako radi barometar”. I dodao je: “Fizičari su tako maštoviti!”
Književna predviđanja su, pokazuje Rohova tobožnja istraga, neobična veština. Ne živimo u Borhesovom vrtu, pa je nemoguće vratiti se kroz vreme, rascepiti univerzum i utvrditi šta bi se dogodilo da Borhes nikada nije pisao o cepanju univerzuma. Da li bi Everet svejedno predložio svoju teoriju o grananju svetova?
Univerzum je tajanstven; takvo je i uzajamno prožimanje uzroka i posledica. Futuristički roman H. DŽ. Velsa Oslobođeni svet (The World Set Free) iz 1914. godine prikazuje razorne posledice kompaktnih “atomskih bombi”. Fizičar Leo Silard pročitao je Velsov roman 1932. godine i osmislio je nuklearnu lančanu reakciju 1933. Mi ne možemo da zakoračimo u paralelni svet u kom Vels napreduje kao pripravnik u trgovini tekstilom, prestaje da piše i postaje uvaženi direktor Hajdove prodavnice tekstila u Sautsiju. Ipak, jedna nit uticaja je jasna. Kada je Silard shvatio značaj svoje teorije, osetio je strah: “Znao sam šta bi to značilo, a to sam znao jer sam čitao H. DŽ. Velsa”.
Budućnost je neistražena teritorija, prostor izvan svih mapa. To piscima donosi određenu slobodu u maštanju: da stvaraju distopije, utopije, eksperimente i izmišljena društva. U Sultanijinom snu (1905) Begum Rokeje, koji se pojavio deceniju pre Njene zemlje (Herland) Šarlot Perkins Gilman, putnik stiže u tehnološki visokorazvijeno matrijarhalno društvo gde teške poslove obavlja “električna struja”, kuva se sa lakoćom, a jedna od opcija za prevoz je i neka vrsta hidrogenskog helikoptera.
Džonatan Kuk: Griješe svi oni koji se plaše distopijske budućnosti
U romanu Žena na rubu vremena (Woman on the Edge of Time) Mardž Pirsi iz 1976. godine razmatraju se i utopijska i distopijska budućnost: mirna seoska zajednica nasuprot uzavrelom, hiperkapitalističkom gradu u kom bogati produžavaju sebi životni vek dok se sirotinja bori za opstanak. U romanu Pirsijeve se sugeriše da ovakve budućnosti uklizavaju i isklizavaju iz postojećeg sveta, potaknute događajima iz sadašnjosti. Ili možda postoje samo u glavi protagonistkinje.
Parabola o sejaču (Parable of the Sower,1993) i Parabola o srebrnjacima (Parable of the Talents, 1998) Oktavije Batler smešteni su u postapokaliptičku Kaliforniju. I ponovo se tu bogati štite od distopije sklanjanjem u zajednice ograđene visokim zidinama. Klima je uništena; ljudi čeznu za starim, dobrim vremenima. Podlac od predsednika kune se da će „Ameriku učiniti ponovo velikom“, što je pogled unazad ka Reganu i pogled unapred ka MAGA pokretu. Batlerova svoje likove opisuje u stanju nadrealne otuđenosti; njihova klimatska apokalipsa deluje kao “već viđena stvar u naučnoj fantastici”. Ovaj osećaj stvarnosti kao neuverljive, jezivo slične metafikciji, nagoveštava našu sopstvenu ironično-distopijsku sadašnjost.
A tu su i pisci koji su predvideli naše društvo nadziranja: Jevgenij Zamjatin sa Mi (na engleskom objavljen 1924), Oldus Haksli sa Vrlim novim svetom (1932) i Džordž Orvel sa 1984 (1949). Ovi romani su toliko relevantni za naše doba nadziračkog kapitalizma da izgleda kao da ih naši tehnobaroni nisu videli kao satirična upozorenja, nego kao motivaciona štiva. U sva tri društva budućnosti ideološka superdržava zabranjuje svaki vid privatnosti. Na samoću se gleda s podozrenjem, jer ona podstiče kontempliranje i mogućnost nezavisnog mišljenja. Čak je i privatnost unutrašnjeg sveta narušena kad god je to moguće.
Naslednica ova tri romana je Sluškinjina priča (1985) Margaret Atvud, još jedna dalekovida priča o masovnom nadziranju i reakcionarnim vladama koje kontrolišu tela žena. U međuvremenu, trilogija Ludi Adam (Antilopa i kosac, 2003; Godina Potopa, 2009; i Ludi Adam, 2013) postavlja etičke dileme u vezi sa bioinženjeringom, pandemijama i monopolističkim korporacijama.
U romanu Histerični sneg (1992) Nila Stivensona „metaverzum“ je imerzivna virtualna stvarnost i zahteva slušalice. Mark Zakerberg je 2021. godine rebrendirao kompaniju koja stoji iza Fejsbuka, Instagrama i Votsapa pod imenom Meta i obznanio je svoju nameru da razvije „metaverzum“.
Vilijam Gibson je u svom romanu Neuromant (Neuromancer) iz 1984. godine zamislio prostor virtualne stvarnosti nazvan Matriks. Ovaj roman uveo je termin sajberspejs u – eto, sajberspejs, pa i izvan njega. U Suvišnom izveštaju (The Minority Report,1956) Filipa K. Dika, jedinice za „pre-zločin” koriste vidovnjake da predvide buduća krivična dela da bi policija mogla da obavi preventivna hapšenja. Šta se dešava, pita Dik, ako je zločin predviđen, ali se budući počinitelj predomisli? Da li je on i dalje „unapred kriv”? Pređimo na našu sadašnjost i, tako je, operacije sprečavanja „pre-zločina” se već testiraju širom Velike Britanije. Vidovnjaci nisu ni potrebni; proročke agencije za sprovođenje zakona umesto njih posežu za rudarenjem podataka, prediktivnim algoritmima i prepoznavanjem lica. Šta bi uopšte moglo da krene po zlu?
Najzad, tu je Dikova beskrajno korisna ideja o kiplu, kovanici iz njegovog romana Da li androidi sanjaju električne ovce? (1968). Za Dika, „kipl su beskorisni predmeti, poput reklamnih letaka, kutija šibica nakon što se iskoristi poslednje palidrvce ili omota od žvaka”. Prvi zakon kipla glasi da on „istiskuje ne-kipl”. Kipl se ne može pobediti, „osim privremeno i možda na jednom mestu”. Kipl je danas svo ono algoritamsko smeće na mreži, naši prepuni mejl sandučići, AI trica i kučina. Da li je Dik mogao ovo da predvidi? Mogu li neki vidoviti pisci zaista da vide budućnost?
Fikcija o budućnosti je, kaže Atvudova, zapravo pomno istraživanje sadašnjosti. Posle te tačke, pokazuje Borhes, sve postaje ogromna igra pogađanja. Neke prognoze budućnosti su bolje od drugih. Neke su neobično briljantna. Da li je Dik mogao da zamisli, još tamo šezdesetih godina prošlog veka, svet u kom će ljudi biti preplavljeni nanosima i otpacima modernog života ili je u stvari pisao o osećanju preopterećenosti u sopstvenom vremenu? U svakom slučaju, njegov savet je i dalje primenljiv, podjednako proročki i inspirativan: možda je sve što možemo da uradimo to da pronađemo ravnotežu između pritiska kipla i ne-kipla, beskorisnog smeća i dragocenih predmeta. U svetu gde su tehnobaroni utopije zamenili distopijama, možda je to najviše što od utopije možemo dobiti. Bori se protiv kipla!
Izvor: Glif
