Piše: Filip Dragović
Neko se tu nedavno zafrkavao kako se Andrija Mandić preobrazio u Dalaj Lamu tokom prošlogodišnje predsjedničke kapmanje. I gotovo da je to bila opšteptihvaćena šala koju su upražnjavali i sami DF-ovci. Jer, zaokret u političkoj formi, ili ako hoćete „narativu“ bio je toliko brz i neočekivan da je prva, normalna reakcija građanina bila da se toj pirueti slatko i dobronamjerno nasmije, pa tek onda da razmišlja o sadržaju Mandićeve političke poruke.
Međutim, uslijedili su novi politički iskazi i forme koji su pokazivali da sve manje „ima mjesta za šalu“ kada govorimo o Mandićevoj pomiriteljskoj i požrvtvovanoj politici koja ličnu političku korist ne stavlja u prvi plan. I koja – na prvom mjestu služi idealima.
Iste noći kad je shvatio da je poražen u trci za drugi krug predsjedničkih izbora bio je toliko jasan i glasan da treba podržati Milatovića, da slobodno možemo reći kako je to odlučujuće prelomilo i rezultat tih izbora. Taj i takav stav ga je u očima mnogih abolirao od onog neumjesnog „plesa u dvoje“ sa Đukanovićem na vrhu Bemax zdanja.
Uslijedila je Andrijina kooperativnost oko pripreme za održavanje popisa stanovništva, razumijevanje za srebreničku peripetiju u UN delegacije Vlade CG, i po mnogima, istorijsko obraćanje Vučiću i Dodiku na „svesrpskom saboru“ kada je naglasio da njegova NSD odlučno zastupa interese srpskog naroda u CG, ali da svi moraju shvatiti kako Srbi u CG „nijesu sami“ i da imaju političku odgovornost da grade državu i sa drugima koji ne misle kao oni.
Ne bih rekao da je Mandić – Dalaj Lama, jer to poređenje upućuje više na duhovne i filozofske aspekte zemaljske politike, ali tvrdim da on ovih dana demonstrira gandijevski princip političkog djelovanja koji je posebno izražen u odnosu na njegove političke oponenete. Kako one u poslaničkim klupama, tako i one što po cio dan vise na kojekakvim ideološkim antenama i prostirkama za krpe.
Njegova inicijativa da se svi (građani CG) okupimo oko obnove Njegoševe kapele, i njegova argumentacija na premijerskom satu, prije neki dan, baš tim povodom, čini ga moralnom i političkom gromadom u odnosu na neznavenu mladež koja samo sikti i škrguće zubima prema ovoj civilizacijskoj obavezi potomaka onih koji su srušili bogomolju.
Zašto Gandi? Zbog strpljenja, nenaslinog djelovanja i dalekovodosti, u odnosu na zavjetnu i više nego kulturnu inicijativu da se porušeno obnovi, a posebno u odnosu na verbalni ispljuvak koji je dobio po sred svoje isporužene ruke neistomišljenicima.
Šta slijedi? Građani Crne Gore, jednom udahnuvši duh slobode kao novorođenče prvi vazduh, nikad se više neće vratiti nazad („u p… materinu“), u svijet mržnje i podjela koji brižljivo njeguju DPS-SD-SDP i koji ih, bar taktički neko vrijeme zaklanja od gospodina SDT. Što više bude Blašinih kolumni o tome kako je Njegoš „sve samo ne pop“ i transparenata na antenama da je Andija „zlo“, i informerovskih tekstova na Vijestima da je ulazak jedne višedecenijske parlamentarne partije u Vladu – propast države, to će mnogi građanin tražiti pojas za spasavanje od mržnji i dioba, na drugom kraju broda.
A tamo, na tom drugom kraju čekaju ih Milojko sa povećanim platama, i Andrija sa ispruženom rukom protivnicima. Čeka ih Milojkova i Andrijina pro-evropska koalicija. Prema načinu na koji je juče obrazložio ideju „obnove kapele“, iako je ličilo na odustajanje i neku vrstu onoga – „što se mrči kad kovati nećeš“, Mandić je ovu temu učinio još više pacifističkom, otpornijom na mržnju, žaoke pa i na zaborav. Unio joj je duh neke nove vitalnosti i sve zapečatio kulturnom građanskom i demokratskom (gandijevskom) definicijom: „Ako sad nije vrijeme, ako nije bilo vrijeme za života mitropolita Amfilohija, neko će, kroz koju godinu sve ovo ponoviti, a vi koji ste važne stvari izglasali ne pitajući nikoga od nas, nemojte misliti da ćete današnjim protivljenjem bilo šta zabetonirati“.
Možda ga nijesam doslovno citirao, ali vjerno prenosim kako je Mandića većinsko crnogorsko građanstvo čulo i razumjelo.
