Piše: Vladimir Đukanović
Bliski Istok ponovo gori. Ništa novo. Scene eksplozija, raznesenih ljudi i uništenih domova su kao neki nemi film na koji smo oguglali. Deklarativno smo zgroženi, ali u suštini nemoćni da bilo šta uradimo sem da nažvrljamo besni komentar na društvenim mrežama.
Dok svet posmatra rastuću napetost između Izraela i Irana, u senci borbi odvija se još jedna, tiša drama: vojno iscrpljivanje. Finansije su tu ključ. Izrael, uprkos tehnološkoj nadmoćnosti i vojnoj superiornosti, se suočava sa fundamentalnim ograničenjem svake vojne mašine: resursima, to jest lovom. Svaka noć aktivnog odbrambenog režima protiv iranskih projektila košta oko 285 miliona dolara, a zalihe ključnih presretača, koji čine srce izraelskog raketnog štita, mogle bi biti iscrpljene. Veliko pitanje je kada, ali po broju američkih vojnih aviona koji sleću u Izrael, u pitanju su dani, ne meseci.
Ova informacija potiče iz pouzdanih vojnih izvora, prenetih u tekstu izraelskog lista The Marker. U pitanju je prvi put da je izraelski vojni i politički vrh tako otvoreno priznao dimenzije problema s kojim se suočavaju. I one nisu samo vojne, već i ekonomske, strateške i psihološke. U Vašingtonu kažu da su tu informaciju izneli kako bi napravili dodatni pritisak na predsednika Trampa da gurne Ameriku u još jedan rat. On je sada u velikoj dilemi jer je izbore dobio na izolacionističkoj platformi gde SAD postaju glavni faktor mira u svetu. Dok je trapavo pretio Irancima pre par dana je ipak rekao da će odluku doneti za dve nedelje, što je klasično odlaganje u svetlu rastućeg konflikta.
Sistem koji Izrael koristi za odbranu od iranskih raketnih napada naziva se višeslojni odbrambeni kišobran. On obuhvata nekoliko sofisticiranih komponenti: Arrow 2 i Arrow 3 za presretanje balističkih i hipersoničnih raketa, David’s Sling za projektile srednjeg dometa i Iron Dome za rakete kratkog dometa, koje najčešće gađaju civilne mete. Do sada se sistem smatrao najboljim na svetu i bio izvor ljubomore vojnih elita. Nakon prvih udara na Iran činilo se da je sistem nedodirljiv. Iranske rakete su nestajale iznad Izraela kao da udaraju u nevidljivu kupolu iznad gradova. Ali situacija se rapidno promenila samo par dana kasnije kada je Iran krenu da ispaljuje hipersonične balističke rakete novije generacije. Sistem je krenuo da kleca i od preko 95% uspeha u presretanju raketa pre dva dana je spao na 65%. Slike razrušenih objekata obišle su svet uprkos strogoj zabrani izraelske vlade da se video zapisi dele.
Svaki od ovih sistema funkcioniše u realnom vremenu, oslanjajući se na visoko precizne radare, napredne algoritme i skupe presretače. Cena jednog presretača sistema Arrow 3 iznosi nekoliko miliona dolara. Svaki pokušaj presretanja, bilo uspešan ili ne, znači automatski gubitak te sume iz državnog budžeta. Kako se nebo iznad Izraela šara iranskim raketama, tako lova curi.
Nakon što je Iran pojačao svoje napade koristeći hipersonične projektile taksimetar kuca skoro $300 miliona dnevno. Izraelski vojni budžet za 2024. godinu premašuje 80 milijardi šekela, što je oko 22 milijarde dolara i najviši je u istoriji zemlje. Jednostavna kalkulacija kaže da će ovaj novac biti potrošen za 70-80 dana ovim tempom. To stvara ozbiljnu fiskalnu rupu i nameće rebalans budžeta, rezanja sredstava za obrazovanje i zdravstvo. Izrael se nikada nije našao u ovakvoj situaciji i jasno je da samo SAD mogu da podrže ovaj sukob, ako ne direktno onda bar finansijski.
Najalarmantnija informacija je ta da su zalihe municije i rezervnih delova za sistem Arrow pri kraju. Uslovi na terenu i intenzitet napada ukazuju da bi, ako se trenutni tempo potrošnje nastavi, zalihe mogle biti iscrpljene za manje od dve nedelje. Problem je što proizvodnja tih raketa traje, jer su tehnički mnogo složenije od ofanzivnih raketa. Ne zna se tačno koliko SAD imaju raketa u magacinima i koliko su spremni da ogole svoje zalihe zarad Izraela.
Jedan vojni izvor, koji je želeo da ostane anoniman, izjavio je za izraelske medije: „Ako se ne obezbedi hitna dopuna zaliha, bićemo primorani da biramo šta branimo, a šta ne. To je noćna mora za svakog stratega, ali i politički rizik koji ne možemo sebi priuštiti.“ U takvom scenariju, Izrael ne bi bio samo fizički ranjiviji, već bi i geopolitička poruka bila izuzetno opasna. Neprijatelji bi to tumačili kao znak slabosti i nastavili da intenziviraju napade, dok bi saveznici mogli postaviti pitanje održivosti izraelske vojne moći bez konstantne pomoći SAD. Svi se sada pitaju da li se Netanjahu preigrao u svojoj želji da uništi ono što smatra egzistencijalnom pretnjom za svoju državu.
Američka podrška u ovom trenutku deluje kao jedina opcija. Pentagon je već započeo procese logističke pomoći, uključujući isporuke novih presretača, delova, kao i prisustvo američkih vojnih stručnjaka na terenu u Izraelu. Međutim, takva pomoć zahteva vreme, a vreme je luksuz koji izraelski sistem protivvazdušne odbrane nema. Netanjahu je ovo znao, i nije isključeno da je čitavu akciju ubrzao kako bi ponovo saterao Ameriku u ratni ćošak. On i Tramp nemaju dobar lični odnos što je kod predsednika SAD ključ u geopolitičkim odnosima. Zato odugovlači odluku o direktnom napadu na Iran kako bi pregovorima dao još jednu šansu. Ovaj manjak odlučnosti samo povećava neizvesnost koja u ratnim situacijama uglavnom gravitira ka eskalaciji.
Finansijski sektor u Izraelu sve više reaguje na ovu neizvesnost. Akcije vojnih i bezbednosnih firmi osciliraju, a procene budžetskog deficita za ovu fiskalnu godinu već su revidirane. Ekonomisti upozoravaju da, ako se trenutni nivo izdataka nastavi, država će biti primorana da pribegne dodatnim zaduživanjima, povećanju poreza ili smanjenju drugih budžetskih stavki. Amerika će morati da uskoči finansijski ako se obim napada nastavi ovim tempom. Procene američkih službi su da Iran ima preko 28.000 raketa tako da ne vidim razlog zašto bi Iran prestao sa napadima, jer i oni sve ovo dobro znaju.
Izraelska javnost, koja se u prvim danima napada pokazala izuzetno ujedinjenom, sada počinje da postavlja pitanja: dokle možemo ovako? Koliko košta sigurnost? Da li ćemo imati novca za obnovu ako sve potrošimo na presretače?
S druge strane, vladina pozicija je jasna: ne postoji cena koja je previsoka kada je u pitanju zaštita građana. Premijer je ponovio da će „Izrael koristiti sva sredstva koja su mu na raspolaganju da zaštiti svoj narod i teritoriju“, dok Ministarstvo odbrane insistira da su sve opcije na stolu – uključujući i produženu mobilizaciju rezervista, kao i ubrzanje domaće proizvodnje odbrambene opreme. Pored sve te retorike samo jedno je jasno: Izrael ne može da pobedi Iran bez direktne američke podrške. Američki predsednici do sada nisu imali snage da Izraelu kažu ne, i sve je jasnije da ni Tramp nema tu snagu.
Međutim, ono što najviše zabrinjava eksperte jeste osećaj strateške iscrpljenosti. Iran, svesno ili ne, koristi taktiku iscrpljivanja – ne pokušava da probije štit jednom velikom salvom, već stalnim napadima koji iscrpljuju zalihu, resurse i volju.
U tom smislu, odbrana više nije samo tehničko pitanje. Ona postaje psihološko oružje, test volje nacije, otpornosti institucija i sposobnosti saveznika da reaguju brzo i odlučno.
Ako Izrael ostane bez efikasne protivraketne zaštite, čitav regionalni balans moći bi mogao biti narušen. Druge sile – poput Hezbolaha u Libanu ili milicija u Iraku i Jemenu – mogle bi to iskoristiti kao signal da napadi donose rezultate. A tada bi izraelska vlada bila suočena s dvostrukim pritiskom: da odgovori vojno, a da pri tom očuva društvenu stabilnost kod kuće.
U ovom trenutku sve oči su uprte u Vašington i Tel Aviv. Da li će logistika uspeti da stigne na vreme? Hoće li domaća proizvodnja presretača uspeti da pokrije jaz? I najvažnije: koliko dugo može jedna država da kupuje sigurnost, svake noći, za 285 miliona dolara?
Izvor: Fejsbučenje
