Piše: Aleksandar Živković
Juče je prošlo petnaest godina od upokojenja patrijarha Pavla. Kao da je u danima njegove sahrane održana jedna do tada neviđena duhovna svenarodna smotra.
I u ovim danima mogli bi malo da izdvojimo vrijeme za razmišljanje o tome šta bi nam danas poručio Sveti Starac.
U vrijeme svog arhipastirovanja, prvo Kosovom i Metohijom, pa cijelom Srpskom crkvom, on se suočavao, sa svima nama, naročito devedesetih, sa geopolitičkim zlom koje kao da se svo nadvilo nad Balkan, sa krajnjim ciljem da zauzme dom patrijarhov u „Peći pitomoj“ (Njegoš).
Danas su geopolitička sučeljavanja šira, mnogi u njima vide znak apokaliptičkog vremena, pored toga tehnologija je zaprijetila samoj suštini čovjekovoj. Zaista se nameće pitanje šta bi danas činio i rekao patrijarh Pavle za stanje naroda, Crkve, čovječanstva?
Vele da su stare vladike cijenile episkopa Pavla, ne toliko zbog asketizma, s tim su znali i da se našale, nego zbog stalne „zagnjurenosti“ u svetootačko predanje, kako bi se našao ispravan put za rješavanje savremenih nedoumica.
Zbog toga je patrijarh Pavle, od služenja do nastupa, bio i konzervativan i moderan, znao da pouči s mjerom i sasluša. Možda nam je na putevima sadašnjim ta svetootačka pedagogija Pavla Srpskog najpotrebnija. I ako smo se, Bože prosti, udaljili od njega, nije on od nas.
