Piše: Stojan Stamenić
Autoportret je Pero Poček ugljem slikao kad je čuo da mu je majka umrla. Bila je neka od noći 1918. godine, i… „Nije mi se slikalo, ali sam morao nešto da činim… Da se razgovorim“. Unuke naš jezik nije učio. Te godine 1918. u Italiji se – govorio je novinaru, oficiru avijacije iz jugoslovenskog poslanstva u Rimu Nikoli Lekiću – u nevolji zatekao. To, „u nevolji“ – tako je opisivao kraj Crne Gore Petrovića. „Sve sam mislio da ću se vratiti… Ali, eto, ostadoh.“ Zaćutao je, pa nastavio: „Plakao sam, ali tako je bilo… I ostalo. Žena mi je ođe Italijanka, imam dva sina i kćerku i oni su ovdašnji. Ođe ću i da umrem… I kosti će mi u tuđini ostati“. Crmničanin Lekić, u tim godinama kada je intervjuisao najveće face svjetskog filma i književnosti – dugo je Pera tražio. I našao jednu kuću od kamena, skrivenu u šumarku od kestena. Ta brda Albana, na nekih 25 kilometara južno od centra Rima? Gradić Roka di Papa ubio bi za kadar „Riplija“ ili „Džejmsa Bonda“. Praktično i dalje dio milionskog grada, ali cjelina za sebe. Osunčan planinski vidik ka Rimu i još dalje ka moru, vrijedan gospodara. A Nikoli se tu, te rane jeseni učinilo – kao da je to na samo Cetinje stigao. „Jesi li se to već polacmanio?“ – pita ga starac tog oktobra 1955, smije se i sprda što mu se na italijanskom obratio.
I cijeli zid, tu unutra, za sliku visine tri, širine pet metara. Na njoj mračna gama crnogorske udžerice, 11 ljudi oko ognjišta – i slijepi guslar. „Davno, davno sam ti ovo radio… Na Cetinju, u Donjem Kraju, biće 1907. ili 1908…“ Nikola je tog dana čuo i onu čuvenu priču da je Pero, kao dječak, ugljem na zidu dvora na Cetinju nešto iscrtavao. Pa se to dopalo princezi, budućoj italijanskoj kraljici Jeleni. Kada je već bio mladić, spram porodične nemaštine se u američki rudnik namjeravao zaputiti… I Jelena je to čula, pa je njenom i zaslugom knjaza Nikole – poslat na studije slikarstva u Napulj, pa u Rim.
Tog dana slušao je i o Njegošu, najviše o „Gorskom vijencu“ spram čijih je motiva Pero 37 slika oslikao. I odlasku Petrovića iz Crne Gore, pa o tri slike koje je, inspirisan posljednjim danom kralja u domovini, Poček uradio. I o toliko ljudi, prijatelja, ratnika, umjetnika, pa bi se svaka od priča završavala dramski: „I svi su pomrli. Sam sam ja ostao…“ A u hodniku – portret pisca. „Poznaješ li ovoga? Poznaješ, Maksim Gorki je to. Slikao sam ga na Kapriju. Čitao mi je ’Banović Strahinju’ i još neke narodne pjesme“… Na pitanje o godini rođenja – Pero opet spreman za priču. „Na Cetinju su tada htjeli popa da zavladiče, pa crkvene knjige nijesu vodili. Ali vidiš, pop nije htio da se zavladiči. Milija mu je bila hajka nego kamilavka. Ali majka je zborila da sam rođen nikšićke godine. Tako računam 1878. i 20. mart. Imam 77 godina“. Pokazivao je Nikoli slike: „Ovo je Ulcinjsko polje. Slikao sam ljeta… Biće 1906. A ovo je Boka, godinu kasnije. Jedva dobih od Austrijanaca dozvolu da slikam. Jednom se popeh iznad Risna, pa me pandur prijavi austrijskom guverneru i uzeše mi dozvolu. Evo ti Njegošev grob kakav je on sebi sagradio, pa ga Austrijanci razvališe. A ovo, znaš li đe je? Ništa ti ne znaš, to su ti mlini u Ponorima cetinjskim“…
Pa kapela u oluji, pa jesen, pa povlačenje srpske vojske, pa ulcinjske masline, pa portreti Crnogoraca, pa… Nikoli je bilo teško da starca zapita o budućnosti. O sudbini slika. Onih koje će, nekih četvrt vijeka kasnije, stići kući, u cetinjski muzej.
„Sve je ovo naše. Naš duh, kraj, naši ljudi na slikama. Pa je mjesto i slikama u našoj zemlji. Grijeh bi bio da ostanu u tuđini, ako ću ja već ostati…“ I tu je već Lekić umornog starca ostavljao. Među tim kamenim zidovima i među Crnogorcima, koji su ga sa tih slika, u sjajnim odijelima pogledivali i nešto zborili. Pa se to Nikoli na polasku i činilo: da je tek tu, u Italiji i u Roka di Papi, prvi put u Crnu Goru stigao.
Izvor: Pobjeda
