Kada bih danas bio u prilici da odem u inostranstvo i da biram gdje ću, kao što sam u jednom trenutku mogao, vjerovatno bih izabrao Njemačku iz prostog razloga što volim dobra piva, a tamo su toliko jeftina da ne bi bilo potrebe za nekakvim akcijama tipa „stop inflaciji“.
Tako sam ovih dana bio više nego iznenađen kada sam saznao i vidio da moje omiljeno pivo “erdinger” tamo košta čitavih 85 centi manje, odnosno jeftinije nego kod nas. U Crnoj Gori to pivo ima tri cijene u tri trgovinska lanca, u jednom 1,59 u drugom 1,49 i u trećem 1,39. Isto pivo u Njemačkoj košta 1,09 eura, a kada vratite limenku od prethodno popijenog piva, onda vas košta 25 centi manje, znači krajnja cijena “erdingera” u sred Njemačke je 84 centa.
Jeftinije je i skoro sve drugo od osnovnih životnih namirnica, a tamo pivo spada u prehrambeni proizvod. Naravno, ne bih samo zbog toga izabrao Njemačku, odnosno samo zbog cijena, nego je prosto lijep osjecaj biti u državi u kojoj sve besprekorno funkcioniše, pa čak dotle da dok čekate obični tramvaj, a kamoli metro, na displeju vam piše i otkucava za koliko minuta i sekundi nailazi vaš broj, čime sam u Lajpcigu bio iznenadjen kao da sam u Tokiju. To su prosto stvari koje su kod nas nezamislive još za dugo.
Ovoga puta nije bila Njemačka, već Austrija i trenuci suočavanja sa realnošću. Ukus kroasana i kafe u rano jutro u čuvenoj bečkoj ulici Marija Hilfer Štrase, uvijek će me podsjećati na pitanje bez odgovora, kako su u tako malom svijetu moguće tolike razlike u kulturi, načinu života i standardu.
Onda se prisjetim jednog od profesora sa fakulteta žurnalistike i Sarajevu, koji je svako predavanje iz istorije počinjao rečenicom – “sve što vidite lijepo i dobro ovdje, napravili su Austrougari”. Mislio je na tramvaj, zgrade Vijecnice, poste, pozorišta itd. Ostavile su, naravno, i Osmanlije najznačajnije spomenike u Sarajevu, ali je urbani lik tom gradu definitivno dala Austrougarska. Taj profesor je imao hrabrosti to da govori u vrijeme još uvijek tvrdog socijalizma, kada se hapsilo zbog delikta mišljenja. Deceniju kasnije, kada je Balkan ponovo pretvoren u bure baruta, shvatio sam o čemu je dobri profesor pričao.
Ne može se preskočiti ništa u evoluciji, ne može se odjednom uskočiti u carsku odoru. To je na ovim prostorima uspjelo samo takozvanim tajkunima, koji su iz opanaka uskočili u “armanije” i “gučije”. I toliko osilili da na suđenje sa premijerom idu obučeni kao za jutarnju kafu, u majici kratkih rukava, bez kragne, sa debelom kajlom oko vrata.
Bio je negdje kraj februara, možda i poslednji dan tog najkraćeg mjeseca. Nekakva konferencija me odvela u Beč, a kako bih drugačije vidio taj grad.
Iskoristio sam prvu pauzu da se neprimjetno udaljim da bih se sreo sa rodjakom iz Bosne koji je u Beč otišao na prvi nagovještaj rata. Gano mi je sastanak zakazao nedaleko od hotela u kojem sam odsjeo, u Marija Hilfer Štrase. Pitao me je znam li doći do jedne robne kuće čije ime sam zaboravio, i tu smo se našli. Nije bilo to slučajno izabrano mjesto. Na tu robnu kuću naslanjala se stara zgrada, a onda mi je pokazao satan u kojem su moji rodjaci živjeli sve ratne godine devedesetih.
Gano me je namjerno vodio kilometrima pješice, a porodicno druženje završili smo u hotelu i kafeu Saher. Ovdje je, objašnjava mi, bilo omiljeno mjesto princeze Dajane. Ko nije probao ovu tortu, kao da nije bio u Beču, kaže mi. Od tada je prošla skoro decenija, nije bilo prilike više da se vidimo, ali je meni sjutradan trenutak samoće uz kafu i kroasan na ulici Marija Hilfer Štrase, ostavio veći memorijski i emotivni pečat od saher torte.
Avion je trebalo da poleti oko dvanaest sati, i okupljanje je zakazano u holu, kod recepcije, za u deset. Ustao sam vrlo rano i iz hotelske sobe pogledao u vedro nebo nad Bečom. Razmišljao sam kako najbolje iskoristiti tih sat, dva i dileme nije bilo. Popiću kafu u toj ulici i pojesti kroasan, gledajući prolaznike od kojih mnogi govore jezike sa prostora SFRJ. Pokušaću, kažem sam sebi, da se maksimalno uživim u ambijent i atmosferu, uz saznanje da ću već naveče biti u Crnoj Gori i Beranama.
Naravno da sam se radovao povratku porodici, ali sam pomislio koliko nepravde ima u tome. Samo dva sata leta do Podgorice, i još malo vožnje do sjevera, u mali gradić gdje nije sačuvana čak ni kapelica u centru grada, onamo u parku preko puta zgrade Opštine, koju su Italijani koristili tokom Drugog svjetskog rata za molitvu i vjerske obrede. Ništa vrijedno skoro da nije sačuvano u Beranama od starina. Naprotiv, većina toga je porušena da bi tajkuni gradili nove zgrade.
I na kraju te balade koja je trebalo da bude okončana 30. avgusta 2020., a očigledno nije do kraja, u mučnoj atmosferi divljanja cijena, taman negdje od najave povećanja minimalne cijene rada, imamo na tržištu nekakvo stihijsko stanje. Ko nema automobil da obidje više marketa u jednom danu, ne bi vjerovao kolike su razlike u cijenama od jednog do četvrtog lanca, koliko ih ima u Beranama.
Hoću reći, usta su nam puna Evrope, ali stomaci nisu. Na kraju, možemo i sjutra ući u Evropu, ne treba gajiti iluzije da će preko noći biti bolje. Možda su i evolucija i istorija ubrzane do neviđenih razmjera poslednjih decenija, ali neke stepenice se moraju proći.
Pitao sam prijatelja iz Hrvatske šta su benefiti ulaska u EU, kaže mi ništa, omladina dobila priliku da ode za boljim platama jer ne žele da čekaju da prodje taj neumitni evolutivni period koliko god trajao i bio kraći nego što bi bio prije stotinu godina. Onda kada je Austrougarska napravila tramvaj na struju u Sarajevu, i ostavila tamo za sva vremena dio duha tadašnjeg carstva.
Kada sam ispio kafu i pojeo kroasan na Marija Hilfer Štrase, bacio sam još jednom pogled na dugu ulicu, trgovinsko središte Beča. Očajnički pokušaj da na nekoliko trenutaka zabilježim u svijesti tu sliku, prije nego se vratim u hotel.
Avion je u Podgorici već nešto poslije 14 sati. To je period kada sam imao policijsko obezbjedjenje i njihovim autom sam za kratko vrijeme u Beranama. Dan još kratak, noć je pala, blagi osjecaj depresije. Jutarnja kafa u Beču, večera u Beranama.
Ali već jutarnji tračak sunca preko Lima, koji mi je pored kuće, vraća mi optimizam. Toplina porodičnog doma.
Ne možemo birati mjesto gdje ćemo se roditi, ali možemo birati ko će nas voditi. Na Balkanu smo dugo birali one koji su nas vodili unazad, i to progresivnom regresijom. Berane je, kao i Crna Gora, industrijski u protekle tri decenije vraćena u osamnaesti vijek. A zatim, treba proći i nužne evolutivne stepenice. Hoću reći, samo smo krivi za to gdje smo.
Nego, da se vratim na početak. Iz svo razumijevanje da se promjene ne dešavaju preko noći, ima li neko da mi objasni ovo sa “erdingerom”, vrlo sam za to zainteresovan, u godinama sam kada mi to sitno zadovoljstvo mnogo znači.
Tufik Softić
Izvor: RTCG
