Nije mi jasno kako će naša država odbraniti i afirmisati naš najbolji resurs ako se institucije budu prema njemu odnosile kao što se vi odnosite prema meni

„Ovo je poligraf. Veliki je neprijatelj lažova, izdajnika i političke fukare“ dreknu poligrafista pokazujući mi gdje da sjednem.
„Prvi put se susrijećem s tom čuvenom mašinerijom“ pokušah da prebacim na šalu.
„Ti vidiš mašinu prvi put, a ona je od jutros već pet puta izanalizirala kandidate. Do sada je raskrinkala četiri lažova. Peti joj se provukao kroz iglene uši. Uskoro ćemo saznati rezultate za šestog“.
„Šesti će govoriti istinu i samo istinu” nastavih sa šalom koja me, iskren da budem, opuštala.
„Istina nije tvoj posao. Poligraf procenjuje što je istina a što ne“ strogim glasom mi se obrati poligrafista.
Ovaj je baš bezobrazan i nadrkan. Možda mi sprema kakvu podvalu pomislih. Možda nije nimalo bezazleno to što sam se prijavio za direktora Centra savremene umjetnosti. Ko zna čija politička moć stoji iza tog konkursa i ko su mi sve suparnici. Počeh ubrzano da dišem. Osjećao sam se kao da sam na ispitu izvukao listicu s najtežim pitanjima. Za to vrijeme poligrafista me spajao s aparatom. Pritisnuo je dugme. Uslijediše pitanja.
„Gdje si bio sinoć u 7 i 15?“
Trebalo mi je vremena da se sjetim i precizno odgovorim. Nešto iza 6 popodne izašao sam iz kuće, svratio kod obućara da ostavim cipele kako bi se na njih udarile polovine. Zatim sam se uputio ka obližnjoj poljoprivrednoj apoteci da kupim sjeme za baštu. Dok sam preračunavao koliko mi je trebalo vremena od obućara do apoteke poligrafista je ustao, stavio naočari, nagnuo se nad ekranom poligrafa i uskliknuo „Opa“.
Strecnuo sam se na što je poligrafista uzviknuo „Opapa, opapa“. Uzdrhtah. Sve je gotovo rekoh sebi. Pao si na poligrafu. Poligrafista ponovi pitanje: „gdje si bio sinoć u 7 i 15?“
Od trenutka kad sam kupio sjeme u apoteci do dolaska na izložbu slika koja je bila moj primarni cilj te večeri moglo je proći ne više od 15 minuta. Presabirao sam se da li sam usput nekoga sreo, nekom nazvao dobro veče, da li me neko u to vrijeme nazvao telefonom. Zažmurih. Prekorih sebe kako se nijesam odmah sjetio vremena povratka kući. Žena je gledala televiziju. Tv dnevnik je bio pri kraju. Ugrizoh se za usnu zbog blokade u razmišljanju. U 7 i 15 sam bez ikakve sumnje bio u galeriji.

„Opa, opa, opa pa“ ponovo se oglasi poligrafista.
„U 7 i 15 sam bio na izložbi slika, što je prirodno za posao kojim se bavim, zar ne.“ odgovorih odsječno.
„Ispred koje slike ste se najduže zadržali“
„Ispred jednog akta“ rekoh kao iz topa.
„U naše doba to se zvalo slika gole žene“ dobaci poligrafista.
„To se i u dalekoj prošlosti i među kulturnim ljudima a i sada se u normalnom društvu zove umjetničko djelo. Možda postoje policijske zabrane za gledanje takve umjetnosti s kojima nijesam upoznat. Što ako sam se javio na ovaj konkurs baš da bih razbio predrasude o golotinji“ odbrusih ironično.
„Jeste li prepoznali umjetnikov model“
Zbunih se. Pred slikom sam se zadržao nešto duže baš zbog toga što me je lice žene podsjećalo na nekog. Nijesam uspio da se sjetim na koga. Punio sam se gnjevom zbog upućenog pitanja. Umjesto da me pita za autora policajac me pita za model. S razlogom sam pretpostavio sam da su me pratili od kada sam se prijavio na konkurs za direktora Centra savremene umjetnosti.
„Da li je policija počela da kontroliše i propisuje i umjetnički ukus.“ podviknuh.
”Ovdje se ne postavljaju pitanja. ovdje se odgovara na pitanja”
“Samo vi postavljajte pitanja, ali mene niko ne može zaustaviti u odbrani integriteta umjetnika i njihovih umjetničkih sloboda”
Poligrafista je ćutao. Znao sam da je došao moj trenutak. Nastavih ofanzivno.
“Podsjetiću vas na stav javnog mnjenja. U jučerašnjim “Vijestima” doslovno je pisalo. “Likovna umjetnost je naš najbolji resurs”. Provjerite. Imate internet i računar. Zahtijevam da provjerite “Vijesti” od 13.03 2024. godine.

Poligrafista je ćutao što je dalo snagu da nastavim s bukvicom.
“Nije mi jasno kako će naša država odbraniti i afirmisati naš najbolji resurs ako se institucije budu prema njemu odnosile kao što se vi odnosite prema meni. Ovo što sam vam sada rekao želim da se unese u zapisnik bez obzira na rezultate poligrafisanja”
Kao da me nije čuo poligrafista, sada već smirenijim tonom, postavi novo pitanje.
„Znači li vam nešto sledeća adersa: ulica Šahovska br. 6“
„Tu stanujem“
„I model tu stanuje“
Sjetih se. Model je bila čistačica koja je održavala higijenu u ulazu. Živjela je u adaptiranoj vešernici na krovu zgrade. Siromašica. Vjerovatno su je plaćali da na Likovnoj akademiji pozira studentima. Prože me neka čudna smješa sažaljenja prema toj ženi izmučenog lica koja se onako stara iz nužde svlačila ali se istovremeno ispunih ponosom što se u konzervativnoj sredini poput naše studentima uspio obezbijediti model za “Večernji akt”.
„Završili smo“ reče poligrafista.
Vidno iznenađen stigoh samo da kažem „Zar već“.
„Čestitam. Prošli ste poligraf”
Kada me raskačio sa aparata s velikim olakšanjem i neskrivenim zadovoljstvom stegao sam ručku svoje akten tašne. Unutra se na 30 stranica nalazila moja vizija rada Centra savremene umjetnosti u narednih pet godina.
Poslije prvog, poligrafskog koraka, slijedio je drugi, još neizvjesniji korak na putu ka unapređenju kulturne politike u Crnoj Gori. O drugom koraku drugom prilikom.
Ranko Rajković