Piše: Emanuel Karer
Kako bi opravdali kolektivizaciju, glad, čistke i, uopšteno govoreći, sklonost da „narodnim neprijateljem“ smatraju sam narod, boljševici su voleli da kažu kako se drvo ne može poseći a da ne leti iverje, što bi bila ruska verzija naše poslovice o kajgani, ne možemo je napraviti a da ne razbijemo jaja. Umesto diktature proleterijata, sada je tržište obzorje blistave budućnosti, ali poslovica, takva kakva je, opet služi, ovoga puta tvorcima „šok-terapije“ i onima dovoljno bliskim vlasti da dobiju svoj deo kajgane. Razlika u odnosu na vreme boljševika jeste u tome što oni koji sebe vide u ulozi razbijenih jaja više ne strahuju da će biti poslati u Sibir, pa dižu glas. Po Moskvi defiluju šarolike kolone penzionera prinuđenih da prose, vojnih lica koja su ostala bez plate, nacionalista pomahnitalih zbog likvidacije carstva, komunista koji plaču za vremenom jednakosti u siromaštvu, ljudi dezorijentisanih zato što više ništa od istorije ne razumeju: kako, zbilja, znati gde je dobro a gde zlo, ko su junaci a ko izdajnici, kad se i dalje svake godine slavi Dan Oktobarske revolucije, a istovremeno ponavlja kako je ta revolucija bila zločin i katastrofa u isti mah?
Kad je u Moskvi, Limonov ne propušta nijedan takav miting. Čitaoci njegovih članaka u Danu prepoznaju ga, često mu čestitaju, grle ga, blagosiljaju: s ljudima poput njega, Rusija nije izgubljena. Jednom se, na poziv svog druga Alksinisa, penje na tribinu, gde se ređaju opozicioni lideri, i uzima megafon. Kaže kako su navodne „demokrate“ profiteri koji su izdali krv svojih očeva prolivenu u Velikom otadžbinskom ratu. Kako je za godinu dana navodne „demokratije“ narod više propatio nego za sedamdeset godina komunizma. Kako bes tutnji i treba se spremiti za građanski rat. Njegov govor ne razlikuje se mnogo od govora njegovih suseda na tribini, ali, na svaku rečenicu, gomila, ogromna gomila, aplaudira. Eduardu reči dolaze prirodno, izražavaju ono što svi osećaju. Talasi odobravanja, zahvalnosti, ljubavi, dižu se k njemu. O tome je sanjao, siromašan i očajno sam u sobi hotela „Embasi“ u Njujorku, i san mu se ostvaruje. Kao u ratu na Balkanu, oseća se dobro. Spokojan je, moćan, njegovi ljudi ga nose: na svom je mestu.
„Tražim bandu“: tako glasi naslov jednog njegovog članka. Nije odmah osnovao sopstvenu, najpre je pokušao da pridobije druge. Pretpostavljam da je francuskom čitaocu ime Vladimira Žirinovskog odnekud poznato. Njega su prikazivali, i još ga prikazuju kao ruskog Le Pena, što nije netačno. Kao i Le Pen, rečit je, ima petlju, govori bez uvijanja. Luđi je, bez sumnje, al’ dobro: Rus je. Rekao sam ponešto o Alksinisu, živopisnoj ličnosti iz pozadine. Za druge, Zjuganova, Anpilova, Makašova, Prohanova, imam utisak da još samo ja znam ko su, pošto pišem ovu knjigu pa ponovo zaranjam u to razdoblje. Dok iznova čitam svoje beleške o njihovim krivudavim putanjama, prostim idejama, nejasnim programima, krhkim savezima i raskidima punim otrova, osećam se pomalo kao ruski istoričar koji pokušava sunarodnicima da objasni kakve nijanse, u okviru francuske ekstremne desnice, razdvajaju Rolana Gošea od Bruna Megrea. Treba reći da Limonov nikad ne beži od takve pedagogije. Često sam se smejao pronalazeći u njegovim člancima, namenjenim čitaocima u najvećim ruskim zabitima, opširna izlaganja o Jann-Edernu Allieu, Patricu Bessonu, Alenneu de Benouau ili Kanar anncheneu*. Elem. Eduard u Moskvi obilazi močvaru s nostalgičnim komunistima i raspomamljenim nacionalistima, pokušavajući da sebe ubedi kako u njoj zru žive snage nacije. A onda, na gozbi koju je upriličio general Prohanov, glavni urednik Dana, upoznaje Aleksandra Dugina.
Te večeri, Eduard je tužan. Kako i ne bi bio: nešto ranije, saznao je da je u prtljažniku nekih kola pronađen pretesterisan trup jednog njegovog prijatelja, i uz njega napola ugljenisana glava. Tog prijatelja, komandanta bataljona Kostenka, upoznao je u Pridnjestrovlju, kada je pravio reportažu za Dan.
Preletimo časkom Pridnjestrovsku Moldavsku Republiku: isti scenario kao za razne srpske republike u bivšoj Jugoslaviji. Moldaviju, deo istočne Rumunije, anektirao je Sovjetski Savez. Moldavci su bili toliko nesrećni da su sanjali da ponovo postanu Rumuni, treba li reći išta više. Po raspadu Sovjetskog Saveza, proglasili su nezavisnost, što je žestoko ugrozilo Ruse nastanjene na njihovoj teritoriji. Ti Rusi, u neku ruku kolonisti, držali su primat, a onda su se našli na meti šikaniranja i odmazde nove države, gde je većinski narod rumunski. Zato su i sami stvorili nezavisnu državu (dakle, Pridnjestrovlje) i latili se oružja kako bi je odbranili. Eduard, koji bez ostatka podržava njihovu stvar i ne želi da propusti nijedan od ratova što jedan za drugim izbijaju na ruševinama carstva, sjajno se provodi u njihovoj zemlji. Učestvuje u kaznenoj ekspediciji protiv Rumuna, prolazi kroz blok razrušenih kuća pod snajperskim mecima, protrčava između minskih polja. A povrh svega, upoznaje komandanta bataljona Kostenka, i sad za stolom o njemu priča čoveku kraj sebe, bradonji koga su mu predstavili kao Aleksandra Dugina.
Kostenko, bivši zapovednik pravojne jedinice u Avganistanu, u Moldaviji je otvorio auto-servis i u opštoj pometnji postao ratni gospodar i neprikosnoveni vladar svog malog grada. Ukrajinac, poput Eduarda, ali rođen na Dalekom istoku, gde se nalazio garnizon njegovog oca, imao je kineske crte lica, i bio ga je glas da je azijski okrutan. Obavijao ga je oreol straha. Pravdu je delio u svom servisu, okružen telohraniteljima naoružanim do zuba, u društvu plavuše u mini-suknji, s tamnim naočarima. Eduard je bio prisutan kad je Kostenko osudio na smrt nekog debelog znojavog tipa osumnjičenog da je izdajnik koga plaćaju Rumuni. Odobravao je takvu čvrstinu, a njegov sagovornik, Dugin, odobravao ju je takođe.
Kostenko i Eduard proveli su nekoliko noći u razgovoru. Komandant bataljona ispričao mu je svoj pustolovni život i predskazao njegov bliski kraj: neprijatelji će ga se dočepati pre ili kasnije, nema kuda da pobegne, a i zašto bi? Ne možeš opet biti auto-mehaničar kad si bio gospodar grada. Dugin sluša, sve zainteresovaniji kako priča postaje mutnija. „Očekivao je da će umreti“, kaže Eduardu, „zato se poverio vama. Hteo je da od njegove mračne i nasilne sudbine ostane nekakvog traga.“ Eduard kaže istina je, može sebe da zamisli kao Režisa Debrea tog Če Gevare iz pogranične oblasti, i pomalo je iznenađen što njegov sagovornik zna ko je Režis Debre.
Uopšteno govoreći, Dugin, čini se, sve zna. Filozof je, ima samo trideset pet godina a napisao je pet-šest knjiga, i pravo je zadovoljstvo razgovarati s njim. Eduard i on se razumeju bez mnogo reči, kad jedan započne rečenicu, drugi bi je mogao završiti. Svečano nazdravljaju u spomen na Kostenka, a u sledećoj turi Dugin predlaže da nazdrave baronu Ungernu fon Šternbergu. Eduard nema ništa protiv, ali ne zna ko je taj. „Ne znate ko je?“ Dugin se pravi začuđen – u stvari mu je drago, kao što čoveku bude drago kad otkrije da neko nije pročitao Rat i mir. Drago mu je takođe što je na njega red da priča, dobar je taj Kostenko, ali ima on u rukavu jednog super-Kostenka, sjajnu priču zagarantovanog uspeha.
Godina 1918, baron Ungern fon Šternberg, letonski aristokrata i zakleti protivnik boljševika, otišao je sa svojom divizijom čak u Mongoliju kako bi se borio na strani armije Belih Rusa. Tamo se istakao autoritetom među vojnicima, hrabrošću i okrutnošću. Govorio je da je budista, ali njegov budizam uključivao je sklonost najprefinjenijim metodama mučenja. Imao je ispijeno lice, duge tanke brkove, veoma blede oči. Mongolski konjanici smatrali su ga natprirodnim bićem, a čak su i njegovi beli saveznici počeli da ga se plaše. Odvojio se od njih, uronio duboko u stepu na čelu svog eskadrona, koji se, odsečen od svega, pretvorio u sektu zaluđenika pokornih samo njegovom zakonu. Opijen moći i nasiljem, baron je naposletku pao u ruke crvenima, koji su ga obesili. Ja skraćujem, ali Dugin ne skraćuje. S umetničkim savršenstvom oživljava figuru uporedivu s Agirom Vernera Hercoga, ili Kurtom, junakom Srca tame Džozefa Konrada. Tu svoju bravuru izvodi natenane, raspoređujući efekte, izdvajajući sve nijanse zvonkog toplog glasa. Jer taj univerzitetski radnik, čovek vezan za kabinet, knjige i teoriju, takođe je istočnjački pripovedač ,kadar da opčini slušaoce, i Eduard, obično pun prezira prema intelektualcima, potpuno je opčinjen. Mnogo bi voleo da neko, jednog dana, tako prepričava njegov život.
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
Narednih dana ne razdavajaju se, razgovaraju dok ne ostanu bez daha. Dugin se bez ustezanja izjašnjava kao fašista, ali takvog fašistu Eduard još nije sreo. Pod tom oznakom upoznavao je ili pariske kicoše, koji su, pošto su malo čitali Drijea La Rošela, smatrali da je biti fašista šik i dekadentno, ili divljake poput domaćina na gozbi, generala Prohanova, čija se priča, sastavljena od paranoje i antisemitskih viceva, mogla pratiti samo na silu. Nije znao da između malih glupih pozera i velikih glupih prasaca postoji treće opredeljenje, varijacija fašista čijih sam nekoliko primeraka upoznao u mladosti: intelektualni fašisti, obično grozničavi, bledi, nezadovoljni sobom, istinski kultivisani tipovi, koji s velikim tašnama obilaze biblioteke i razvijaju maglovite teorije o templarima, Evroaziji ili rozenkrojcerima. Često se na kraju preobraćaju u islam. Dugin pripada toj varijaciji, s tim što nije slabunjav momak nezadovoljan sobom, nego ljudožder. Visok, bradat, kosat, hoda lakim sitnim koracima, kao plesač, i ima smešnu naviku da stoji na jednoj nozi a drugu zabacuje unazad. Govori petnaest jezika, sve je pročitao, pije kao smuk, iskreno se smeje, pravi je rudnik znanja i šarma. Sam bog zna da Eduarda nije lako zadiviti, ali divi se tom petnaest godina mlađem čoveku, i pristupa njegovoj školi.
Eduardova politička misao bila je zbrkana, nerazrađena. Pod Duginovim uticajem postaje još zbrkanija, ali malo manje nerazrađena. Kiti se navodima. Dugin nipošto ne suprotstavlja fašizam i komunizam, već ih jednako uvažava. U svoj panteon prima, na gomili, Lenjina, Musolinija, Hitlera, Leni Rifenštal, Majakovskog, Julijusa Evolu, Junga, Mišimu, Grodeka, Jingera, Majstora Ekharta, Andreasa Badera, Vagnera, Lao Cea, Če Gevaru, Šri Aurobinda, Rozu Luksemburg, Žorža Dimezila i Gija Debora. Ako Eduard, čisto da vidi dokle se može ići, predloži da pozovu i Čarlsa Mensona, nema problema, zbiće se da mu naprave mesta. Prijatelji naših prijatelja naši su prijatelji. Crveni, beli, smeđi, svejedno: jedino važno, u pravu je Niče, jeste životni polet. Ubrzo Eduard i Dugin jednoglasno zaključuju da njihovi drugovi iz opozicije nemaju baš visoke ciljeve. Alksinis još kojekako, on im je drag, ali ostali. . . A povrh svega, otkrivaju da se dopunjuju. Čovek od misli i čovek od dela. Braman i ratnik. Čarobnjak Merlin i kralj Artur. Zajedno će činiti velika dela.
Kome je od njih dvojice palo napamet naziv Nacional-boljševička partija? Kasnije, kad se budu razdvojili, obojica će ga svojatati. Još kasnije, kad budu pokušavali da zadobiju uvažavanje, obojica će tu zamisao svaljivati na onog drugog. U međuvremenu, očarani su njome. Očarani su i imenom koje je Eduard, to niko ne spori, smislio za budući list: Limonka, bomba. Ne novinarska, nego ona ručna, što eksplodira. Očarani su, najzad i zastavom koju je za kuhunjskim stolom nacrtao jedan njihov prijatelj, slikar, duša od čoveka, specijalista za umbrijske i toskanske pejsaže. Zastava ima beli krug na crvenoj pozadini, podseća na nacističku, s tim što joj u belom krugu umesto crnog kukastog krsta stoje crni srp i čekić.
Emanuel Karer, Limonov, Čarobna knjiga, Beograd, 2012.
Prevod: Ivan Ćupin/Novi Standard
