Za Limonova, ljubav je smisao života
Piše : Luka Bagatin
Preveo: Vladimir Kolarić
Bio jednom jedan Edi, rođen 1943. godine, u Sovjetskom Savezu, nemirni mladi pesnik gladan ljubavi i uvek na strani onih koji nemaju šta da izgube, što je i sam oduvek bio. Ili makar od 60-ih godina prošlog veka, kad je stasao i postao onaj Eduard Limonov koga poznajemo. Ili koga samo mislimo da poznajemo.
A uopšte nisam siguran da je film Kirila Serebrenikova „Limonov“ ili „Limonov. Balada”, koji je upravo počeo da se prikazuje u italijanskim bioskopima, uspeo da ga adekvatno predstavi.
Jer ovde se zaista u neku ruku radi o predstavi, čak parodiji. Već kad je izbor glavnog glumca u pitanju, na planu pokreta i gestova Ben Višou pre izleda kao karikatura onog koga treba da igra, mada se generalno uopšte ne radi o lošem glumcu.
Jedna izmaštana parodija iz koje, po mom mišljenju, proizilaze tri stvari:
- Da je trejler filma uzbudljiviji od samog filma.
- Da je istoimeni roman Emanuela Karera (koji u filmu igra ulogu samog sebe, makar i na nekoliko minuta), bolji i potpuniji od filma koji je prema njemu rađen. Filma u kom nedostaje previše važnih segmenata života njegovog junaka, čak i za standarde fikcionalizovane parodije.
- Da Karer i Serebrenikov liku Limonova pristupaju više sa stanovišta mejnstrima nego sa tačke gledišta samog Limonova ili onih koji su ga zaista poznavali.
- Eduard Limonov je svakako bio kompleksna ličnost i, ko god želi da se dublje upozna sa njim, svakako ne može biti zadovoljan Karerovom knjigom, a još manje Serebrenikovljevim filmom.
Film, rekao bih, uspeva samo u početnom delu, dok se nadalje zadržava skoro isključivo na ljubavnoj priči, onoj sa Elenom, koja svakako nije bila toliko važna kao ona sa Natalijom Medvedevom, inače potpuno izostavljenom iz filma. Kao što su izostavljene i Limonovljeve 1980-te, one godine u kojima je počeo da razvija svoju averziju prema raskošnom i licemernom liberalnom kapitalističkom Zapadu.
To su zapravo godine u kojima je napisao testove sakupljene u knjizi koje je na italijanskom izašla pod naslovom „Veliki zapadni hospis“, u kojima analizira i ruši lažne mitove Zapada, pokazujući – između ostalog – kako su toliko hvaljena sloboda i bogatstva prerogativi samo onih koji zaista mogu da ih priušte i kako su građani toliko „zbrinuti” od ovog „hospisa“, do te mere da više nemaju ni sopstveno mišljenje. A sve ovo nedostaje u filmu Serebrenikova, čime su Limonovljeve formativne godine sasvim odbačene.
Takođe, njegov formativni period je obeležan i uticajem njegove treće žene, Natalije Medvedeve, pank-rok pevačice, spisateljice i pesnikinje koja se snažno suprotstavila 1993. državnom udaru Borisa Jeljcina, koji je 1993. opsedao i nelegalno bombardovao rusku Dumu. Iste te Natalije u filmu jednostavno nema.
Kao što je uopšte vrlo malo „političkog“ Limonova.
U filmu je na tom planu predstavljen kao fanatik koji je okupljao nekakve fantomske mišićave „nacionalističke skinhedse“, dok su u stvarnosti mladi ljudi iz Nacional-boljševičke partije bili su umetnici, muzičari, pisci, uz dosta i onih čudnih i besprizornih, a zapravo žrtava siromaštva i razaranja Sovjetskog Saveza voljom oligarhije na čelu sa Jeljcinom i uz podršku licemernog i kolonijalističkog Zapada.
Mladi nacboli su, prema rečima pokojne novinarke Ane Politkovske, koja ih je uvek srčano branila na svim sudskim procesima (vođenim inače samo zbog organizovanja mirnih i nenasilnih demonstracija protiv liberalne kapitalističke vlade, prvo Jeljcinove, a potom i Putinove) bili „hrabri mladi ljudi, čisti, jedini koji su nam omogućili da sa poverenjem gledamo u moralnu budućnost zemlje“. Politkovska je u svom „Ruskom dnevniku“ podsećala kako je to bila zapravo najaktivnija levičarska partija u postsovjetskoj Rusiji.
U Serebrenikovljevom filmu jedino mi se dopao prvi deo, erotičan i obeležen muzikom sa andergraund prizvukom, kao i rekonstrukcijom odeće koju je Limonov nosio u to vreme, kao zbog nekih scena koje podsećaju na fotografske snimke koje su u to vreme snimili Limonov i Elena.
Ali ko je zaista bio Eduard Limonov?
Ako je zaista bio egomanijak, u šta bi mnogi lako mogli da poveruju površnim čitanjem, on je imao puno pravo da to bude.
Bio je veliki pisac, i to velim delom baš zato što je bio pažljiv posmatrač svojih unutrašnjih doživljaja On je mrzeo banalnost, osrednjost, dosadu, klišee, mondenske događaje, visoko društvo, sve tlačitelje i mučitelje, kako sovjetske tako i kapitalističko-američke.
Mrzeo je starenje i prolaznost.
Njegove misli i reči nisu baš uvek bile prijatne. Ali ne zato što je mislio loše, naprotiv. Samo on nije bio licemer. Edi posmatra i snažno doživljava ljubav i seks, čak i u njegovim ekstremnim vidovima, ali samo sa onima koji su u stanju da vole duboko.
Edi posmatra i snažno doživljava siromaštvo i degradaciju sirotinjskih četvrti Njujorka.
Edi posmatra i snažno doživljava rat (u bivšoj Jugoslaviji i Pridnjestrovlju, inače još jedan aspekt izostavljen iz filma).
Edi posmatra i snažno doživljava politiku.
A njegovo gledište je gledište pisca kome sve ovo nije nimalo strano i nepoznato. On nije pasivni posmatrač, već, poput D’Anuncija i Pazolinija, oličava lik modernog heroja. Onog koji je na strani potlačenih, razbaštinjenih, umornih od kolonizacije, kažnjavanja, eksploatacije, smatranih životinjama u egzotičnom zoološkom vrtu koje služe samo za fotografisanje.
Onih koji sebe ne smatraju žrtvama, već žele da budu protagonisti svoje sudbine i Limonov želi da ih povede u revolucionarni marš (poseno onaj motivisan iz unutrašnje perspektive) protiv bogatih, buržuja, mediokriteta i licemera. I u tome je Limonov bio duboko proročanski, s obzirom na danas tako vidljivu dekadenciju liberalnog kapitalističkog Zapada, bogatog, bolesnog i dosadnog i razvoja Juga kao sveta spremnog na uzlet, mladog i u potrazi za budućnošću jedne emancipacije koja nikada nije imao. Limonov je, reći ćete, neko ko zapravo svima govori da odjebu. I bićete u pravu. I dobro je što je tako.
Limonov je neko ko zna da novac ubija ljubav, jer on je to iskusio, zbog čega prezire bogatstvo i bogataše. Očajnički mu je potrebna ljubav i naklonost, a kad ih ne nalazi postaje tvrd. Za Edija ljubav je smisao života. On je veran sebi, taj Edi. On je vjeran svojim ženama. Odan svojim partijskim drugovima. I on je najzad uvek veran svom večnom mladalačkom biću, tom večitom adolescentu Ediju.
A ta njegova odanost ga čini herojskim, ali u isto vreme često neshvaćenim od onih koji nemaju strpljenja da se zagledaju dalje od njegovih debelih naočara. O njemu sam napisao esej „Druga Rusija Eduarda Limonova“, koji sadrži intervju koji sam uradio sa njim godinu dana pre njegove smrti. To nije bio lak intervju. Siguran sam da je i meni hteo da kaže da odjebem. I verovatno bi bio u pravu. Zaista, to bi sigurno bilo dobro. Jer, kako mi je rekao, intervjui su užasna literatura.
Zato, zdravo Edi-bejbi, gde god da si, volim te koliko sam voleo Andreu G. Pinketsa i Pitera Buma i kao što sam voleo sve one koji, kao i nas dvojica, imaju u sebi nešto jeretičko, erotsko, herojsko i nimalo banalno ili očigledno. I neka se jebu one koji nas ne razumeju!
Luka Bagatin je italijanski pesnik, publicista i politički aktivista. Tekst je originalno objavljen na njegovom sajtu „Ljubav i sloboda“, Prevod sa italijanskog Vladimir Kolarić.
Izvor: Iksra
