Piše: Vladimir Kolarić
Kada bilo šta radimo sa ljudima brzo se uverimo da na je najvažnije da to budu relativno psihički stabilne i zrele osobe, jer sve drugo se onda može naučiti i unaprediti. A šta podrazumevamo pod (ne)zrelošću? Ako krenemo od toga da su deca i veoma mladi oni kojima pripisujemo nedostatak zrelosti, ali uz očekivanje da budu na putu njenog sticanja, najpre imamo na umu pojmove zavisnosti i odgovornosti.
Dete je zavisno od drugih, pre svega od roditelja i njima delegira mnoge životne odgovornosti, koje bi vremenom trebalo i sam da prihvati i za njih bude spremno. Zavisnost i neodgovornost su u tom smislu bliski pojmovi, gotovo sinonimi.
Ali kako čovek odrasta, on bi trebalo i da sazreva, a to podrazumeva da preuzima odgovornost za svoje izbore, odluke i postupke, i da su u njegovom životu i u odnosu drugih prema njemu ništa ne podrazumeva. Ne podrazumeva se da će drugi prema njemu biti popustljivi, da neće ponekad biti grubi i nepravedni, da će uvek postupati kako njemu odgovara i da će mu sve biti potaman. Shvatiće, dakle, da mora da se trudi, da brine o osećanjima i interesima drugih, da se ne vređa na svaku sitnicu, da ne pada u malodušnost pred svakom preprekom i da nastavlja dalje uprkos različitim problemima i nevoljama koji će ga neizbežno čekati u životu. To ne znači da treba da bude konformiran i da radi samo ono što se od njega očekuje i što je društveno propisano, ali ne bi bilo na odmet da ima svest o realnosti i kontakt sa njom, a ona svakako nije entitet koji se automatski oblikuje u skladu sa željama, potrebama i interesima svakog od nas.
U tom smislu, roditelji treba što je moguće ranije decu da uče odgovornosti, da prihvate ono što su njihove obaveze, u skladu sa njihovim mogućnostima, u različitim životnim periodima. Prezaštićivati decu nije rešenje i nije znak ljubavi, nego sopstvene nesigurnosti ili sopstvene želje za kontrolom i dominacijom. Treba naći meru između brižnosti i slobode, i to je najveća teškoća roditeljstva. Dete i mlad čovek prosto mora ponekad lupiti glavom u zid, da bi ponešto naučio. Jer pre ili kasnije će ga učiti život, a on je mnogo strog učitelj.
Vladimir Kolarić: Tema greha i poroka u najmlađoj srpskoj muzici
A mi sami, kad smo već u nekim godinama – i to ne četrdesetim nego već dvadesetim – ne bi trebalo da se izgovaramo na greške roditelja ili mentalno istrajavamo u životu na majčinoj sisi. Treba prihvatiti rizik života, ne bežati, ne očekivati bilo šta, jer nam ništa nije zagarantovano. Naši roditelji su ljudi ograničenih sposobnosti i smrtni, makar bili i milijarderi, i neće biti uvek tu da nam rešavaju probleme. Niti će nam ih rešavati bilo ko drugi, pa ni država, pa ni crkva. Ni životni partner, kad smo već kod toga.
Dakle, nismo nežni cvetići, nego ljudi, ne živimo u snovima i svetovima od čokolade, nego u realnosti, u kojoj nam ništa nije zagarantovano, od prirodnih pojava, društvenih procesa, ratova i nasilja, do odnosa sa drugim ljudima; ništa zapravo osim smrti. Apsolutno nam niko ne garantuje da ćemo se probuditi sledećeg jutra, da već u narednom minutu nećemo postati invalid ili izgubiti nekog najbližeg. Tako je to, ali moramo dalje. Zapravo, i ne moramo, ništa se ne mora, ali ipak ne bi trebalo tek tako odustajati. Od sebe, onoga što bismo mogli da budemo, ali i od drugih, jer uvek nekoga imamo, nekoga koga bi naše odustajanje bolelo ili osujetilo. Svaka odgovornost je zapravo odgovornost prema svom životu, jedinstvenom i neponovljivom, i prema drugima koji su nam dati na tom putu,
A za odgovornost su potrebni hrabrost i sloboda, to nisu prazne reči. Potrebna je i vera, ne da će sve biti dobro u ovom svetu, nego da ovaj svet i ovaj vek nije sve, da ne živimo samo u ovom trenutku i za njega, već da smo ipak dublje fundirani, da možemo više od toga, da sve ovo ima nekog smisla, a i ako nema, da i tu postoji neki razlog zašto je tako, jer naši kriterijumi su pogrešni, a samo onaj koji nas je stvorio i koji nas hrabri kroz život zna kako zapravo stoje stvari. Naše neznanje u svemu tome nas samo još više obavezuje na život, jer to je jedino što sigurno znamo da imamo i što ima nas, da je naše i da smo u njemu. Svaka naša borba, pa i ona najmanja, svakodnevna, stoga je borba za život sveta, samim tim i za večnost i za dobro, dok god smo tu i dok istrajavamo, dok živimo i ne predajemo se.
