Piše: Milica Bakrač
Imao je Rade Tomov želju
da u svetu vaskršnju nedelju
po prvi put i da ne zna niko,
crnu rizu „koju nosi striko“
na trenutak vidi i na sebi.
Takvu rizu ko želio ne bi?
Jedne zore, tek poče da sviće
Rade šapnu: „Riza moja biće…
da je probam… oprosti mi, striče…
Petrovići svi na jednog liče…“
Dječak Rade od trinaest ljeta
u mantiji kraj ognjišta šeta.
Čini mu se svak u kući spava.
Zar odežda san je ili java?
Lakim krokom izađe iz kuće.
Spava njiva, kamen, drvo, pruće.
Čini mu se da i Lovćen ćuti.
„Prošetaću… niko neće čuti…“
Na vratima oštro škripnu reza.
Radu dašak u grudima sveza.
Nije znao da l’ ga lučac vjetra
grli mjesto ruke strica Petra.
„Kud si zorom poranio, Rade,
uzdanice stričeva i grade!
Blago meni, šta mi vide oči
okreni se, prema meni kroči!
Uzaludu brinuo sam brigu
kud ostavljam mantiju i knjigu,
kad me starost obuzme i skoli,
kad umorna ruka me zaboli…
Blago meni, dani se i sviće,
nova luča grije Petroviće!
Čujte ptice dok mi pjeva duša,
Rade Tomov iz mojih Njeguša
u odeždi, kao zlatna slika,
biće monah, pjesnik i vladika.
Da narodu svome vjerno služi,
da Vaskrslom Gospodu oduži,
sve što dužni ostali su preci,
učitelji, velmože i sveci…“
Tu stric Petar sa besjedom stade.
Od radosti plače dječak Rade.
I na kraju istinite priče
reče: „Hvala Bogu, mili striče…“
