Piše: Borislav Pekić
Prvi dio
Juni 3. 1968. Dan vreo, zagušljiv. Sedim na ulici ispred „Složne braće“. Dolazi K. L. Uzbuđen je. „Znaš li šta se dešava?“ „Ne, ne znam šta se dešava.“ Kažem ravnodušno, neraspoložen sam, već nekoliko dana vozi se moj Arsenije Njegovan Dvojkom, pored Kalemegdana, uskoro će se vratiti na Kosančićev venac da umre, a ja osećam da roman nemam. (Arsenije je tu, ali nema stvarne priče, „kape“ kako je govorio R. Đ.), da hodočašću nedostaje snažan završni akcenat koji bi dramatski kontrapunktirao viđenju sa Simonidom i dokrajčio njegovo srce. „Šta se dešava?“ Pitam. „Studenti idu na Beograd.“ Ne shvatam odmah domašaj ove vesti, još uvek sam sa Arsenijem u prokletom tramvaju koji ga vodi na reku, pa odmah zatim Malim stepenicama kući, a da sem nekoliko uspomena – što ih je mogao imati i tamo, u svojoj sobi, sedeći s dogledom kraj prozora – da sem tih uspomena ništa nije doživeo, i da zbog njih, ako samo one ostanu, ni sada, posle dvadesetsedam godina, nije morao izlaziti …
Protestu zbog događaja u Poljskoj, pismima podrške češkom proleću, pridružujem sada i intenzivno potpisivanje za studente. Nalazim se u euforiji potpisivanja – pisanje u međuvremenu potpuno obustavljam, ostavljajući starog Arsenija da kunja u Dvojci – potpisujem sve što mi bilo ko ponudi … S grupom ad hock sakupljenih pisaca najpre opet nešto potpisujem, a zatim s njima odlazim na Filosofski fakultet. Prizor u unutrašnjem dvorištu je impresivan. Podseća na Konvent u vreme Francuske revolucije. Govori se mnogo i jasno. Zahteva se takođe mnogo, ali manje jasno. I od nas neko treba da govori. Guramo napred B. M. Besedi dobro i kratko …
Celo pre podne provodim između Francuske 7 i Filosofskog fakulteta, redakcije Književnih novina i Akcionog odbora studenata. Pripremamo broj lista koji će jedini doneti i ono što o 3. i 4. junu sami studenti imaju da kažu. Sa mnom je i R. S. Agilan je i neumoran. U Redakciji radi D. P. Atmosfera je napeta, puna iščekivanja. Ja ništa ne očekujem. Svestan sam potpuno besmislenosti svega što se događa, ali se ne odupirem plimi. Prijatno je biti nošen nekuda. Ni kuda nije važno. Uvek se, ionako, na isto mesto stiže …
Borislav Pekić: Tragom beogradskog hodočašća Arsenija Njegovana
U dvorištu FF razgovaram sa profesorom M. Ž. o mom rođaku, takođe profesoru univerziteta, Z. D. „On je izgubljen slučaj.“ Kaže Ž. Ne znam koliko je Z. D. izgubljen, ali znam da će M. Ž. to vrlo uskoro biti … Od profesora mi se najviše sviđa LJ. T. Prema mom profesoru Logike M. M., od koga sam naučio da dijalektiku treba obožavati, ali se formalne logike držati, gajim podozrivost. Slobodoumnost bazirana na verovanju u objektivne istorijske nužnosti nužnosti sasvim mi je strana …
Jedva dolazim kući. Tamo me čeka supruga LJ. Radi na Arhitektonskom fakultetu i sva je u vatri „mladoturskog zanosa“. Ni kod kuće, dakle, nema odmora. I tamo je u toku permanentan miting. Vraćam se na FF …
Sve činim da prema događajima zadržim izvesno rastojanje. Ne znam pripada li ono piscu ili čoveku. I prljavim se trikovima služim. U prvom redu sarkazmom. Ne širim oko sebe defetizam, toliko daleko ne idem (osim pred LJ., čiji me bezrezervni entuzijazam nervira), defetizam je za unutrašnju upotrebu, ruku pod ruku sa urođenom skepsom pokušava da obuzda moje emocije koje se sasvim negrađanski, ne-njegovanski ponašaju. Ponašaju se kao da ih se sve to što se događa stvarno tiče. (Dok bi moralo da me se ne tiče, prirodno bi bilo da me se ne tiče, pogotovu nipošto toliko da igram neku vrstu kurira „levih ideja“ između Studentskog trga i Francuske 7.) … Kad god se od tih mladih ljudi udaljim ma i korak, smesta ostarim, smesta upadam u rutinu skepse i duhovnog konformizma. Kad god sam sa njima – mlad sam i sasvim lud … Ono čega nikako ne mogu da se oslobodim je izvestan smisao za smešno, za paradoks, za naličje uzvišenosti. Vređa me što me stvari nasmejavaju i kad su najozbiljnije. Ali u svemu, ispod monolitnosti zanosa, ima nečeg neskladnog, nečeg grotesknog. (Bilo bi vredno spoznati šta je to.) …
U dvorištu FF upoznajem se sa D. M. Imamo slična iskustva, ali na različitim stranama. Ima topao osmeh čoveka koji je patio. Privlači me. I on i njegova literatura … Peva se Internacionala. Sedi se na zemlji i peva Internacionala. U daljini, između dve devojačke kose blista se ćela M. G. Peva Internacionalu kao da mu je u detinjstvu bila uspavanka. (Hoće li i to priznati svom ispovedniku?) Iza mene je D. K. sjajnih očiju i razbarušene kose. Posmatra studentkinje. „Sad ih treba hvatati.“ Kaže. „Sad ne znaju šta čine.“ Svetogrđe smanjuje gotovo nepodnošljivu napetost … S. Ž. recituje Bihnerovog[1] Robespjera. Kočije izobilja i tako dalje. Iskreniji je i bolji nego na pozornici. Ovde veruje u ono što kaže. Ovde su, uostalom, mora verovati u ono što se kaže, ili ćutati. Laž se odmah prepoznaje. (Ne znam kako se provodi. Nikakvo nasilje još nisam video.) Samo, koliko će ta čistota trajati? Ma koliko traje, trajala je …
Redovno slušam predvečernje sokratovske dijaloge N. M. sa svojim učenicima u logici, Bajecom, Zatezalom i našom štampom. Premda mu sagovornici nisu ravni, njegova retorika ne živi samo od te neravnopravnosti, ona se uzdiže iznad povoda, postaje kompendijum zdravog razuma. Iznenađen sam manje njegovim analitičkim darom, visokom intelektualnom koncentracijom, artikulisanošću, veštinom da beznačajne simptome generalizuje u načela koja inspirišu, pa ni priličnom, ali bestrasnom ujedljivošću – svim tim osobinama raspolagao je, naravno u začetku, N. M. još u Trećoj muškoj, koju smo prolazili u istom odeljenju – a više njegovom spremnošću da se, uprkos svojoj rezervisanoj prirodi i uzdržanosti, nečemu u potpunosti preda …
Drugi dio
Sa LJ. na terasi hotela “Slavija”. Jedan od retkih trenutaka kad smo zajedno. Nastojim da stišam njeno oduševljenje. “Letiš, pašćeš.” Kažem. “Više volim da padnem, nego nikad da ne poletim.” Odgovara mi, postiđujući me. Ne pokazujem joj koliko je u pravu, i koliko meni treba napora da joj se u letenju ne pridružim. Objašnjavam joj da je stvar izgubljena, i zašto. Zašto mora biti izgubljena. “Što je onda podržavaš?” Pita ljutito. Pokušavam da budem duhovit. “Baš zato.” Kažem. “Dopadaju mi se stvari bez budućnosti. Volim propadanja. U njima sam u svom elementu.” Ćutimo. Za trenutak se osećamo udaljeni jedno od drugog. Između letača i onih što po zemlji puze nikad nije bilo razumevanja. Prvi su na druge odozgo izdašno pljuvali, a drugi se, poput strvinara, kad letači padnu, skupljaju oko njihovih raskomadanih leševa, da uživaju u krvi i tuve pouke …
( ) je na Univerzitetu, ali ne učestvuje u onome što se sada već zove Pokretom. “Meni ovo liči na revoluciju.“ Kaže. „A ti znaš kako mi u revolucijama prolazimo.“ Padaju mi na pamet Arsenijevi „krzneni okovratnici“ u Solovkinu, krvava tela u jamama, jedna ideja počinje da se formira …
Prolazim sam još jednom ceo Arsenijev put od Kosančićevog venca 17 do reke, ali ga sada produžujem prema slavnom Podvožnjaku. Ono što će dokrajčiti Arsenijevo srce, coup de grace istorije nanet njegovom već podrobno načetom duhu, nalazi se ovde već kao uspomena. Crvena zastava, crvene krilatice, crvena krv. I samo Arsenijev zgužvani crni šešir na zemlji …
LJ. na grudima nosi amblem Crvenog univerziteta „Karl Marks“. Ne kažem ništa, ali mi pravo nije. Podrška je jedno, pripadnost drugo. Pita me zašto i ja ne nosim amblem kad ga imam? Dobijam napad, derem se kako ga ne nosim jer nisam marksist i jer moja boja, ako je uopšte imam, nije crvena, nego bledoružičasta. „Ja sam fosil, Titir, prokleti anarholiberal, za koga ne postoje nikakve proklete objektivne nužnosti. Ja se nužnosti grozim, ja sve nužnosti nabijam na …
Aleksandar Živković: Borislav Pekić na Terazijskoj česmi, 11. marta 1991. u 5 ujutru
( ) donosi vesti. On je uvek pun novosti. J. B. su izviždali na Pravnom fakultetu. Pokret se radikalnije „zanosi u levo“. Istovremeno i prirodno proklamuje se higijensko odstojanje od svih oblika „stare opozicije“. Radijus ( ) je neverovatan. Liči na mačka u čizmama od sedam milja …
Sestra mog druga D. Z. ima sina. Treba sa majkom da dođe kod nas. Dečak pita: „Jel’ kod one buržujke?“ Zatim moja ćerka pita mene: „Tata, buržuji, jesu li to ljudi bez ičega?“
Sala heroja na Filološkom. Govori pesnikinja M. A. Njena ćerka je u Pokretu. M. A. ima, dakle, ovde i porodične obaveze. No, ne čini se da su samo to. Skojevski iskreno deluju njene reči. Kao da žali za mladošću … I uopšte, svuda unaokolo šunjaju se starci sa užagrenim očima koje žive svoj drugi život. Politički mrtvaci ustaju iz groba u ovom sumraku reda i poretka, „noći velikog čišćenja duha“, da sa pozajmljenom krvlju žive do sive zore koja se na istoku već nazire …Na ulici, ispred Filološkog, sa M. R. „Smuvaće ih.“ Kaže …
Kod šuraka srećem mladog ekonomistu u društvenom usponu. (34 godine?). Crven je od pravedne indignacije. „Zamislite, molim vas, oni su hteli da prodru i u moje Preduzeće!“ (Moje ne zvuči kao naše, zvuči kao njegovo u najklasičnijem smislu.) „Pokušali su da nam podmetnu bombu!“ Pitam ga otkud to zna? „Pročitao sam u novinama.“ Kaže. „Tako?“ Kažem. „Onda to mora biti istina.“ (Taj je čovek završio, ako se ne varam ekonomski ili pravni fakultet, nekog đavola je, uprkos mizernom nivou nastave, ipak morao naučiti, nešto od istorije moralo mu je makar i slučajno u glavu ući, pa ipak su za njega „novine“ sakrosanktne, prvi i poslednji izvor svake istine.
„Bilo je u štampi“ počinje zvučati kao da je „bilo u bibliji!.) „Pa ipak“, pitam, „kako to da vi o svemu tome pre novina ništa niste znali?“ „Preduzeće je veliko.“ Kaže zbunjeno. Naravno, mislim, od njegove kancelarije do mesta na kome je posejan eksploziv ima jamačno više od pedeset metara. To, međutim, što do najbliže redakcije novina ima par kilometara ne protivureči ničemu. Naši novinari imaju bolje oči … Osećam da se uzbuđeni ekonomist, koji je blagodareći našoj štampi srećno izbegao plastikovanje, brine za svoju imovinu. On je već jedan mali, još primitivni Arsenije, koji mesto kuća, možda skuplja lule ili kutije od šibica, ali kojeg njegov posed već počinje posedovati. (Jer posed je mio ma koje vrste bio.) …
Posle rastanka sa „jedva preživelim ekonomistom“ beležim dijalog ta Hodočašće. Arsenije sa nasipa posmatra obračun milicije sa studentima, držeći da je po sredi napad Komunističke rulje na „kraljevski red i poredak“. Kraj njega je pukovnik u civilu sa artiljerijskim durbinom. Pukovnik: „Viđi marve šta piše: dolje crveni buržuji! A koji su to – crveni buržuji? Da nijesam ja? Što kuću imam?“ Arsenije: (zainteresovano) „Imate kuću?“ Pukovnik: „Eno je tamo. Nalijevo. Ona žuta na dva sprata …Lijepa je, lijepa, a?“ Arsenije: (skrivajući odvratnost) „Prekrasna. Pravi biser.“ Pukovnik: „A ova fukara zamalo da mi je obali. Svu su mi staklad kamenjem porazbijali. Đavolje nije ostalo da valja! Pa sad da pregovaramo? Sve bih ja njih topovima, samo da mi se dadne! …“
Dvorište FF. Prolaze dani, prolaze reči, prolaze ljudi. da imam svog Nataniela, rekao bih mu: ljudi, Nataniele, prolaze najbrže. Dani nestaju, reči se zaboravljaju, ljudi izumiru … Kreature s bradom, koja se ne može izbrijati, stalno nešto slikaju. Neko će steći podebele albume anfas i profila … Vrućina, zapara, neizvesnost. Verujem da Administracija žudi za jednim dobrim pljuskom. Kiša kvasi zanos, dok od njega raskvašenog ne ostane mulj čamotinje. Mulj se, zatim, kupi s ulice, iz slivnika, svuda gde se u povlačenju nataložio, presipa u gotove kalupe i mesi u glinene figure za izloge. Uostalom, ko može deklamovati dok mu voda curi u usta? …
Pitam se – osećajući se u ovom uzoru zajednice, ljudske unije, sve-pravde, očajnički sam – koliko će od ovih mladića devojaka, tako živa duha danas, i sutra biti duhovno živo? Koliko kad se stomaci žena ispune decom, a glave njihovom budućnošću (koja odnekud uvek mora biti bolja od vlastite prošlosti), koliko kad se stomaci muškaraca ispune žučnim kamencima, šupljikavom jetrom, smetnjama na prostati, a iunad svega sagorevajućom kiselinom, a njihove glave brigom za mesto u sumanutoj trci koja se svuda oko njih vodi za prestižem, ugledom, novcem, moćima, a iznad svega sigurnošću? Koliko će imena s prvih strana novina politički živeti i u narednoj deceniji. (Iskustvo im nije naklonjeno.) Preživljavaju, Nataniele, samo svedoci, pa ponekad ni oni. Samo njihova svedočenja, pa ponekad ni ona …
Sedim sa ( ) kod „Tranda“. Sami smo pod drvetom, sami pod orvelovskom “lipom”. (Otići “pod lipu” znači za mene izleteti s glavnog koloseka života, biti na neki način “unepostojan”.) Neki to zovu – zglajzavanjem. Drugi – otpadanjem na istorijskim zaokretima. Treći, oni “pod lipom”, preferiraju ponekad izraz – otrežnjenje. Lipa ne pravi razliku. Svi koji su ikada ma zbog čega pali skupljaju se pod nekom lipom. Ova kod „Tranda“ je – moja. Ovde nikad nisam sam. Ponekad svrati neko ko još nije pao, koji će tek pasti, kome se pad na licu vidi kao što se patniku od raka vidi smrt … ( ) je jako mlad, jako radikalan i jako velikodušan. Ništa mu nije dovoljno slobodno, dovoljno jednako, dovoljno bratski. Svojom savršenošću, jednim sterilizovanim idealizmom igra mi po jetri. Te, mi ćemo ovo, mi ćemo ono. Sve ćemo učiniti. “Ništa vi nećete učiniti”, kažem najednom, “ososbito ti! Ti, i takvi kao ti, nikada ništa neće učiniti!”
Gleda me zapanjeno. To što deli moju lipu, zar mu ne daje pravo da deli i moje osećanje izvanrednosti (on, naime, još ne razlikuje izuzetnost od izuzetosti, on još sanja da je to jedno). “Šta hoćeš time da kažeš?” Pita uvređeno. “Da ti kažem ono što ćete vi učiniti, to hoću.” Nagao sam se preko stola. “Kad sve prođe, dolazićete neko vreme ovamo – pod lipu – da se divite sami sebi i pričate o slavnim vremeni 1968, sedećete sa mnom pod tom lipom, sve dok budem hteo da vas slušam i da vam se divim, a onda ćete jednog dana, kad vam magla tog somnabulog, ali čarobnog juna, spadne sa očiju i kad tim novim, a zapravo drevnim očima sebičnjaka, ugledate svoju generaciju kako ne hvata nikakvu maglu, nego ugodne položaje, vi ćete jednostavno nestati.
Ponovo ću vas sresti kao urednike uglednih izdavačkih kuća, koji će mi, tapšući me po ramenu i gledajući kroz mene kao kroz klozetski prozor, odbijati rukopise, ili me, posle pet godina rada na njima, slati da ih još narednih pet prerađujem i preuspodobljavam onome što je trenutno “zgodno” – jer ovo je, brate, i sam znaš baš sad stvarno krajnje nezgodno – a kad vas budem podsećao, mada ja to neću činiti, ne verujem da ću biti toliko ljut da pređem granice pristojnosti, ako vas, dakle, budem podsetio na naše razgovore pod lipom, nećete se vi sećati ni razgovora, ni lipe, a najzad, dok stignem do vrata vaše kancelarije, ni mene!” (Ovo je suština onoga što sam rekao. U Dnevniku to, naravno, bolje zvuči. U liftu sve stvari zvuče bolje…)
Treći dio
Dvorištem Filosofskog “unterhaltuje” se beogradska crvena džet-elita. Ta “crvena buržoazija”, protiv koje se demonstrira, pljeska studentima s istim oduševljenjem s kojim se prvi red partera u pozorištu smeje žaokama za koje misli da su na tuđ račun upućene … Crnpurasta diva u belim pantalonama i sa Skarlet o’Hara šeširom (u svim sporovima očevidna većina pristalica Juga, čak i kad je ovaj na severu), svojim erotičnim prisustvom iskazuje slaganje s onima koji bi joj te pantalone svukli, i u stvarnom i u prenosnom smislu. Izvesni političari dolaze ovamo kao što se nedeljom pre podne ide u Zoološki vrt. (Osećam se, naime, da su zveri već u kavezu.)
Prijatna ležernost vlada događajima. Radikalne univerzitetske aule – gde se još uvek nešto zbiva, gde bengalska vatra jeste zamenila onu pravu, ali se to ne vidi – postaju mesta za izlazak uveče. Ide se “kod studenata”, umesto u Operu ili na prijem neke Ambasade, premijeru nekog filma ili na kartanje. Ovde se doduše piće ni jelo ne služi. (Amerikanci bi već u auli instalirali mobilne tezge sa koka-kolom i hamburgerima.) Ali toliko se svako može strpeti. Vreme velikih gladi, koje su dobro poslužili biografiji, prošlo je. Klub je književnika otvoren tih dana do jutra (priznajem, ne retko, i zbog mene) …
Arhitektonski fakultet. LJ. i ja na galeriji. Unaokolo pobedničko raspoloženje. Pokret je trijumfovao. Tvrdo jezgro igra kolo. Vodi ga dekan, gospodin Anagnosti (mogao bi lako biti jedan od greciziranih, pa slaveniziranih Njegovana.) Igra sjajno, gotovo koreografski. Građanstvo je, očevidno, naučilo nauk. A šta je sa onima koji su tako strasno odbijali da budu građani, onima koji su bili na putu da proklamuju kako je biti građanin isto što i biti mrtav? Oni još nisu mrtvi? Oni igraju skoro isto tako uspešno kao i gospodin Anagnosti[2]. Ne verujem da ću ijednog imati čast videti – pod lipom …
Jesen. Pada kiša. (Sad više i nije nužna, ali, naravno, ona baš sada lije.) Sređujem isečke iz novina, studentske i gradske štampe, šapilografirane biltene Akcionih odbora, proglase, saopštenja Pokreta, i moje interpolirane komentare. Na posebnu listu izdvajam imena koja se najčešće javljaju. Neke od ljudi lično poznajem, neke ne. Obećavam sebi da ću, kroz jednu deceniju, potražiti sva ta imena i razgovarati sa njima. Pokušaću da ustanovim koliko je vreme izmenilo sliku i smisao događaja, koji su već uzeli idiličan naziv „studentskih gibanja”, ništa manje perverzan od „Praškog proleća“ i drugih eufemizama evropske moralne i političke dekadanse.
Izdvajam takođe sve što će mi trebati za poslednji susret Arsenija Njegovana, kućevlasnika, sa istorijom. Osećam se svečano kao da sređujem nečiju posthumnu zaostavštinu. Nastojim da to osećanje eliminišem strogom poslovnošću. Pokojnik mi nije bio naročito blizak, od početka sam predviđao brzi kraj, pa ipak sam tužan. Kao da je tamo, u dvorištu Filosofskog fakulteta, ponovo umro jedan deo mene – jedan bolji deo mene – za koji sam mislio da je već davno mrtav …
Poterajmo kljusinu istoriju! Leva! Leva! Leva! Budimo realni – tražimo nemoguće! Studentski pokret Beogradskog univerziteta, nijednog, uostalom, evropskog „intelektualnog rasadnika“, nije postigao nemoguće. Jer nemoguće ostaje nemoguće, ma koliko se u njega verovalo. No možda je smisao u traženju, ne u dobijanju. Prometejstvo nije u posedovanju vatre, nego u borbi za nju, i u onom vremenu koje se provede prikovan za kavkasku stenu pošto se vatra otela. Orlovi koji kljuju džigericu, kad se sve svrši, ne mogu se izbeći …
Treba se posvetiti razlozima zbog kojih je Hipi-pokret na duh stoleća ostavio neuporedivo dublje i trajnije tragove od ijednog političkog pokreta omladine, zašto je uticaj Heseove[3] refleksije daleko nadmašio Markuzeovu[4] akciju, zašto je Vodolija pobedila Ariesa? („Nijedan mit, nijedan dogmatizam neće moći da opstane suočen sa rezultatima moderne nauke.“ Proklamovao je Džejms Monro[5]. To je tačno, ali je i verovatno da nijedan naučni rezultat ne može izbeći da se jednom pretvori u mit, i izazove našu neodoljivu žudnju da pogledamo i u one istine što stoje iza njega. A do njih ne vodi – inteligencija. U svakom slučaju, ne samo ona. Potreban je daleko dublji preporod našeh života, jedna stvarna revolucija i izvora i ciljeva da bi se otresli nasleđa koje nas po genetičkim zakonima jedna promašene istorije vodi u smrt vrste.) …
Šta će uopšte ostati od Juna 1968? Za izvesne učesnike jedna lepa uspomena, o kojoj će se jednom pričati s mešavinom nostalgije i humora, ali i sa izvesnim prezirom koji zaslužuje svaka „ludost mladosti“ (druga prilika za „kritiku svega postojećeg“ steći će se, jamačno, tek sa penzijom, ili ako se pre vremena sedne za neki sto – pod lipom); za druge učesnike, uspomena će možda ostati lepa, ali se o njoj nikad neće govoriti, dok se javno služi na drugim oltarima, ostaće ona za povremene lične i tajne ceremonije; za treću vrstu učesnika uspomena će postati vremenom toliko ružna da će se sasvim izbaciti u zaborav i pripisati nekom – drugom.
Ostaće, naravno, i Arsenijev crni, burski šešir, izgažen na zemlji kod Podvožnjaka. Šta su studenti doneli socijalizmu ne znam, stvar je socijalizma da odabere, ali meni su doneli – roman … Tragičan susret Arsenija sa istorijom kod Solovkina, postao je 27. marta godine 1941. groteska, a pretvoriće se 3. Juna 1968. u farsu, kao što biva sa svakim ponavljanjem …
Poput nadgrobne ploče sklapam poklopac kofera nad Junom 1968, otvaram rukopis Hodočašća, na strani 220. pravim krvavocrvenu zvezdicu i pišem:
Upravo sam ovu revolucionarnu poslovnu koncepciju privodio kraju, kad sam svuda oko sebe opazio neko egzaltirano kretanje. Galameći ljudi su hitali svi u jednom smeru, svi prema željezničkom nasipu, prilično udaljenom od mesta na kome sam stajao. Drum je bio zakrčen vatrogasnim cisternama i vojničkim kamionima pod zelenim ciradama. Zapitah jednog koji mi se činio najprisebniji: „Šta se događa, gospodine?“ „Pobuna, čoveče!“ Odgovori ovaj radosno. „Kakva pobuna?“ „Veličanstvena!“ Mon Dieu, pomislih, zar opet?
Izvor: borislavpekic.com (I, II, III)
[1] Georg Bihner (1813-1837) nemački pisac dramska i proze. Bio je izrazito politički aktivan. Njegov život, iako kratak, obeležen je buntovničkom borbom za ljudska prava siromašnih. Svoje viđenje sveta uneo je i u svoje drame. Bihner, po prvi put u istoriji književnosti, na scenu ubacuje autentične proletere poput Vojčeka. Smatra se da bi dostigao veličinu Getea i Šhilera da nije tako rano umro. Dela: „Dantonova smrt“, nedovršena drama „Vojček“, proza Leonice i Lena. (Prim. prir.)
[2] Dr inž. arh. Petar Dimitrijevič Anagnosti (1909 – 1996), bio je rusko-srpski arhitekta, profesor Arhitektonskog fakulteta u Beogradu. Dvadesetih godina XX veka sa roditeljima emigrirao u Srbiju, gde je proveo ostatak života. Napisao je i udžbenike iz nacrtne geometrije i perspektive koji su se na beogradskom i sarajevskom arhitektonskom fakultetu koristili sve do kraja dvadesetog veka. Projektovao je Internat beogradske bogoslovije na Karaburmi (zajedno sa A. Derokom) i Eparhijski konak u Nišu (zajedno sa A. Derokom). (Prim. prir.)
[3] Herman Hese (1877 – 1962) je bio Nemac, švajcarski književnik i slikar. Godine 1946 je dobio Nobelovu nagradu. Njegova najglavnija dela su: Stepski vuk, Sidarta i Igra staklenih perli. Svaki od ovih romana istražuje lično traženje identiteta, samosaznaje i spiritualnost. (Prim. prir.)
[4] Herbert Markuze (1898 – 1979)N nemački filozof, sociolog i polotički teoretičar. Čuven kao „otac nove levice“. Njegove najčuvenije knjige: Eros i civilizacija, Jednodimenzionalni čovek, Estetička dimenzija, i dr. (Prim. prir.)
[5] Džejms Monro (1758-1831) peti predsednik SAD. Najčuvenija je njegova proklamacija 1823 koja se zvala Monroova doktrina, u kojoj se tvrdi da Sjedinjene Države neće tolerisati dalju evropsku intervenciju u Americi. (Prim. prir.)