Piše: Nebojša Popović
The best ability is availability – glasi jedna veoma popularna sentenca sa angloameričkog govornog područja. Amerikanci je često koriste kada diskutuju o sportu, a njen smisao otprilike znači da je – biti uvijek na raspolaganju najbolja sposobnost koju možete da imate.
Možete biti najtalentovaniji košarkaš ili fudbaler na terenu – sve je to džaba ili premalo ako ste prečesto povrijeđeni i niste u stanju da igrate. Dakle, biti uvijek spreman i na dispoziciji timu smatra se naročitim talentom. Vjerovatno i najvećim u profesionalnom sportu, a mnogi bi rekli i u životu.
Ako se neko pita kakve to sada veze ima za gradskim prevozom u Glavnom gradu jedne države – Podgorici, eto nažalost – ima.
Gradski u prevoz u Podgorici poslednjih godina ima dvije glavne karakteristike – nepouzdan je i ima ga premalo.
Kada se kaže „nepouzdan“ misli se na prečesto mijenjanje rasporeda polazaka autobusa (čak i u toku jednog dana) koje se graniči sa drskošću, pa i glupošću. Jer ako išta ljudi bilo gdje na svijetu priželjkuju to je da znaju unaprijed kakva su pravila igre (pa makar bila i najgora), te da se shodno tome prilagođavaju. To rade kako investitori kada razmatraju da ulože u neku zemlju, tako i obični građani. Dakle – izvjesnost gospodo!
U Glavnom gradu se neko prosto prečesto tokom godine igra sa rasporedom polazaka linija da to samo može da svjedoči o jednoj neozbiljnosti i nekompetentnosti da se upravlja, za po funkcionisanje grada, tako vitalnim sistemom.
Drugi, i zasigurno krupniji problem jeste da gradske linije koje spajaju prigradska naselja Podgorice, poput Zlatice, Murtovine, Tološa, Zabjela…, i u kojima, uzgred budi rečeno, živi, radi i gravitira stanovnika koliko i u npr. Cetinju, Budvi ili Herceg Novom… sada saobraćaju samo na svakih sat vremena. Za vikend je situacija čak još gora pa je o slobodnim danima i praznicima, stanovništvo koje zavisi od gradskog prevoza gotovo potpuno obeshrabreno da bilo gdje putuje.
Dakle, autobusi mogu biti najbolji i najnoviji – ali je sve to džaba kada su premalo na raspolaganju građanima, tj. – kada prosto nisu „available“ – što bi rekli praktični Amerikanci.
Utisak je da se sa gradskim prevozom u Podgorici, da ponovimo, Glavnom gradu jedne evropske države, prečesto i previše eksperimentiše, i to je praksa kojoj najhitnije mora doći kraj.
Da, tačno je da su vlasti Podgorice obezbijedile besplatan prevoz za određene kategorije stanovništva kao što su đaci, a u najavi su, kako čujemo, i penzioneri. Ali pitanje je da li je cjelishodnije da preduzeće „Putevi“ koje upravlja gradskim prevozom posluje rentabilno tako što uslugu prevoza naplaćuje, ali da zato ista bude pouzdana i građanima dostupna, ili da prevoz kao sada bude džabe, ali da ga zato ima premalo ili nikako.
Jer nema dileme da bi većina građana prije izabrala opciju da plati pouzdan i dostupan prevoz, nego da ga dobija za džabe ali samo na kaščicu. To je suštinski usluga koja to nije. U pitanju su prosto stvari koje u civilizovanim zemljama i u 21. vijeku ne bi smjele da se dešavaju. Ako gradske vlasti misle dobro građanima ali i prije svega sebi, onda bi bi nad ovom činjenicom trebale dobro da se zamisle.
