Piše: Vuk Bačanović
Kada sam u jednom od svojih nedavnih tekstova zaključio da je više nego očigledno su crnogorski javni djelatnici antisrpskih šovinističkih ubjeđenja zapravo botovi Aleksandra Vučića, nisam se nadao toliko brzom priznanju tog statusa iz njihovih redova.
Da je Ljubo Filipović standardan predstavnik te, uslovno rečeno, zajednice što implicira nadobudan, vrlo površno obrazovan i spreman na sve, nije neka novost. Međutim, ostao sam nemalo iznenađen kada sam shvatio da u toj mjeri transparentno zagovara ugledanje na naprednjačku kultur-identitetsku papazjaniju.
Antifašizam je postala prazna, šuplja i krhka štaka za građansku crnogorsku ideologiju. Više služi za feštanje nego da se kroz njega obnavljaju tekovine građanskog u Crnoj Gori. Problem je što se antifašizam često izjednačava sa komunističkom ideologijom u kojoj mnogi u očaju vide alternativu današnjoj konstantnoj političkoj nestabilnosti. I tu nastaje problem. Jer je komunizam neprijatelj građanstva. Grad – Burg, građanstvo ili buržoazija su neprijatelji proleterijata itd itd. Zbog ovih nejasnih linija, i plitkoće političkog aktivizma na crnogorskoj ljevici, etno-nacionalna desnica grabi. Bilo da je srpska, bošnjačka i albanska. Crnogorske etno-nacionalne desnice nema, odnosno ima je, ali je banalna i marginalna. Smiješna, jer je crnogorski nacionalizam tekovina komunizma. Crnogorski nacionalizam je najbliži antikolonijalnim nacionalizmima po bivšim kolonijama po svijetu. Takvi nacionalizmi sebe ne prepoznaju kao nacionalizme. To se banalno može nazvati građanskim nacionalizmom. Naravno! Ukoliko se nešto ne uradi na ideološkoj preobrazbi opozicije. Ili ideološkoj reformi i osvježavanju, ideja građanske Crne Gore će nastaviti da se topi. Ako je antifašizam odgovor i snaga iz koje treba da crpimo odgovor, dajte da ga redefinišemo i učinimo demokratskim. Batalimo se zabluda komunizma.
Antifašizam postao šuplja i krhka štaka? Zbog čega ova Filipovićeva jadikovka? Jer je shvatio da postjugoslovenski narativčići šešeljevsko-tuđmanovsko-izetbegovićevskog tipa od kojih su njegovi dukljani preuzimali najrigidnije i najburlesknije manifestacije, nisu nikakvi fašizmi, već ideologije subordinacije i rekolonizacije balkanskih prostora?
I jer je shvatiio da Crna Gora, kao uostalom i svaka postjugoslovenska državica potrebuje dijamteralnu ideologiju oslobođenja? Ne, on to piše, jer takvu ideologiju želi učvrstiti, očistivši je bespotrebnog balasta kulture sjećanja na borbu protiv okupatora i pretvorivši je u uspješnu crnogorsku verziju vučićevskog despotizma.
I kako to da uradi? Papagajskim preuzimanjem tvrdnje srpske politički nepismene radikalne desnice šešeljevskog da je crnogorski nacionalizam dukljanskog tipa „tekovina komunizma“, kada je zapravo jasno da su utemeljitelji SR Crne Gore u okvirima AVNOJA-a bili većinom nacionalni Srbi, odnosno Crnogorci srpskog kulturno-identitetskog nasljeđa i da je kasniji antisrpski nacionalizam pojedinih partijskih kadrova simptom truljenja, a ne ideja vodilja crnogorskog komunizma. U tom smislu, Filipovićeva tvrdnja da se radi o nekakvom antikolonijalnom fenomenu ne svjedoči samo da mu nije najjasnije šta je kolonija, a šta je nacionalizam, već da je sa osnovama marksizma na vi, mnogo više nego sa istorijom Crne Gore.
Jer izjednačiti grad i građanstvo u smislu urbane sredine i njegovih stanovnika sa buržoazijom kao klasom pa onda tu svoju neznalačku sklepotinu proglasiti neprijateljem proleterijata, može samo neko ko nikada nije pročitao i shvatio da je za Marksa revolucionarna klasa upravo urbani proleterijat, odnosno da su revolucionarna žarišta upravo industrijalizovani gradovi. Ako ćemo već o domaćim crnogorskim komunistima, gotovo svi do jednog su nastojali da ukazuju na kontinuitet Narodnooslobodilačke borbe i Trinaestojulskog ustanka sa antikolonijalnim crnogorskim strijemljenjima 19. i 20. vijeka, a koja su nesumnjivo bila vođena idejom srpske države.
Ili kako je to u svom govoru u skupštini NR Crne Gore definisao rimokatolički sveštenik don Niko Luković: „Crnogorci su najmanji ali najviteškiji narod na slovenskom jugu, a možda i u cijelom slovenstvu.
Nijedan narod na Balkanu nije se tako uporno, neprekidno i dugotrajno borio za slobodu kao crnogorski narod, najčistija etnička grupa među Srbima.“ Ali Filipović ne bi to. On bi vjerovatno da slično Vučićevim kolonijalnim kultur-komesarima koji na dan oslobođenja Beograda upriličuju manifestacije koje uključuju ljotićevske himne i slogane da „zablude komunizma“ (šta god to za njega da predstavljalo) nastavi bataljivati još intenzivnije nego Milo Đukanović. S obzirom da Fakultet za „crnogorski jezik“ već štampa djela fašističkog kolaboratora Savića Markovića Štedimlije, onda je posve jasno šta je već urađeno na ideološkoj preobrazbi, reformi i osvježavanju opozicije. Istorijski identitet Crne Gore je odbačen i pogažen, te samo još nedostaje da se odbaci oslobodilački moralni kapital NOB-a, čak i u okolnostima kada je postao utočište svake liberalno-građanske kompradorske hulje, kako bi crnogorska opozicija konačno transparentno izašla u javnost sa vlastitim naprednim programom.
