Drame nobelovca Petera Handkea, jednog od najznačajnijih dramskih pisaca današnjice, konačno su se našle na repertoarima srpskih pozorišta. U utorak, 5. oktobra, na sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu premijerno je izvedena predstava „Golmanov strah od penala“, a dan kasnije u KPGT-u u Beogradu „Veliki pad“.
Za 25. oktobar u KPGT-u zakazana je i premijera predstave „Don Huan“ po istoimenom Handkeovom romanu.
Mada Handke još od kraja šezdesetih godina važi za jednog od najvećih, ako ne i najvećeg dramskog pisca, njegova djela su vrlo rijetko postavljana na srpske „daske koje život znače“. Bez obzira na njegovu svjetsku slavu i podršku Srbiji u najtežim vremenima u modernoj istoriji, predstave po djelima Petera Handkea našle su mjesto na repertoarima srpskih pozorišta tek dvije godine poslije dobijanja Nobelove nagrade za književnost.
Prvi put na novosadskoj sceni
Direktor drame Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu Milovan Filipović pretpostavlja da je „Golmanov strah od penala“ prva drama Petera Handkea koja se igra u tom teatru.
„Moj i utisak nekih ljudi s kojima sam razgovarao nakon premijere je da je predstava zaista uspjela, da smo odgovorili zadatku i da smo taj specifičan stil Handkeovog pisanja uspjeli da razumijemo, dobro protumačimo i da ga učinimo vrlo komunikativnim sa publikom“, kaže Filipović za „Orbitu kulture“.
Smatra da Handkeove drame nisu igrane u srpskim pozorištima zbog njegovog načina pisanja proze koji je „vrlo introveratn“ i što se on bavi nekim misaonim tokovima junaka o kojima piše. Drame koje je Handke postavljao veoma su zahtjevne, prije svega za reditelje koji se odlučuju da ih rade.
„Razmišljali smo da, pored ‘Golmanovog straha od penala’, radimo i ‘Časove u kojima nismo znali ništa jedni o drugima’, ali na kraju smo došli do ovoga naslova. Svojevremeno je Vima Vendersa taj naslov isprovocirao da napravi film i mislim da sad imamo jednu posve drugačiju postavku tog d,ela, ali vrlo zanimljivu i vrlo komunikativnu“, dodaje Filipović.
Handke kao kućni pisac
Ljubiša Ristić, reditelj dvije premijerne predstave po Handkeovim djelima u KPGT-u podsjeća da je još uvijek na repertoaru tog pozorišta „Psovanje publike“, a da su u posljednjih 20 godina izvođeni i „Kaspar“, „Užas praznine“, „Zimsko putovanje do reka Dunava, Save, Drine i Morave“ i „Kas preko Bodenskog jezera“, što je „svojevrsni festival Handkea“.
„Ponosni smo što je Peter Handke naš kućni pisac i mi premijerama obilježavamo i njegovu Nobelovu nagradu ali i prijateljstvo koje imamo s njim. Ono što je zabluda kod nas, svi misle da je Handke veliki prijatelj srpskog naroda ali ne znaju da je najveći živi dramski pisac na svijetu.
On može da nam bude prijatelj ili ne, ali ono što je ključno to je da su to kapitalna dramska djela koja mijenjaju istoriju pozorišta u 20. vijeku. Baveći se sad i njegovim romanima mi nalazimo razlog da ih postavimo na scenu“, ističe Ristić.
Politika skida Handkea sa repertoara
Na pitanje zašto se Handkeovi komadi nisu igrali u srpskim teatrima, Ristić odgovara da se u našim pozorištima igraju neki drugi pisci.
„Ako biste da vam kažem iskreno, a da ne budem suviše grub, to su uglavnom politički razlozi. Kao što Handke svuda nailazi na političke oponente i raznorazne protivnike, ima toga i kod nas. On nije nikakav srpski nacionalista, mada ima onih koji bi voljeli da je jeste kao i onih koji ga mrze zato što misle da je srpski nacionalista“, smatra Ristić.
Dodaje da je Handke prosto najveći dramski pisac, a njegova kapitalna djela kao „Psovanje publike“, „Kaspar“ i „Kaspar Hauzer“ izmijenila su svjetsko pozorište. A to što je kod nas sve politika i politikantstvo to je glavni razlog zašto se Handkeova djela ne igraju.
„Čak i kad ga stave na repertoar, kao u Narodnom pozorištu prije ne znam koliko godina, kreću priče – hoću-neću, neću-hoću, ova uprava, ona uprava, smjenjivanja, nesmjenjivana – na kraju skinu Handkea sa repertoara. Isto kao u Burgteatru u svoje vrijeme i kao u Komedi Fransez, nema tu nikakve tajne ni misterije. Zna se zašto oni ne igraju Handkea“, kaže Ristić.
Izdizanje iznad kokošijeg pamćenja
Dodaje da je pitanje da li naša pozorišta uopšte umiju da igraju Handkea jer je vrlo delikatan pisac, hermetičan za mnoge, a njegova djela „nisu vodvilji, ni političke paškvile“.
„Bojim se da mi danas nemamo pozorišta koja su ozbiljno u stanju da se uhvate ukoštac sa svim suptilnostima Handkeovog pisanja“, zaključio je Ristić.
Pjesnik i prevodilac Vladimir D. Janković, organizator i voditelj šest tribina o Handkeovom djelu, ističe da su tri pozorišne premijere po njegovim djelima ohrabrujući i lijep znak. Smatra da je razlog Handkeovog odsustva iz naših pozorišta više umjetničke, nego političke prirode.
Handke je generalno, kao stvaralac i pisac nekomercijalan, tako da se moglo desiti da je on zaobilažen više iz razloga njegove nepraktičnosti i tržišne nefunkcionalnosti.
„Drago mi je što je Ljubiša Ristić, jedan od naših najvećih pozorišnih stvaralaca, doživio svoj handkeovski rivajvl. Opet je tu sa Handkeom u našoj svakodnevnici što je takođe povoljno jer znači da mi kao narod, koji je preopterećen svojom ne samo politikom nego i nekim istoriografskim kokošijim pamćenjem, imamo kapacitet da se izdignemo iz tog plitkog doživljaja života i da shvatimo da neke vrijednosti moraju imati mjesta u našoj stvarnosti, bez obzira na razne faktore, ideologije i slična, u suštini, zastranjenja“, ocjenjuje Janković.
Vladimir Sudar
Izvor: Sputnjik
