Piše: Elis Bektaš
Tamo negdje u posljednjim danima svijetle i dramatične jugoslovenske epohe za koju vam ne mogu kazati je li bila duga ili kratka jer se jednima otegla ko godina a drugima začas prošla kao rok upotrebe na jogurtu, zadesim se ja na srednjem plavom Jadranu koji je tada još uvijek bio Mare nostrum Jugoslovenima, koji su vjerovali da će prije Jadran nestati onako kao Panonsko more nego što će propasti Jugoslavija, ali eto nedugo zatim Jugoslavija propade kao Atlantida a Jadran ostade na svom mjestu i jednako plav, samo što mu diskretni odsjaj crvene boje više nije dolazio sa petokrake na trobojci, već sa svakog drugog polja one table za društvenu igru šah, ali ja sam tada bio mladi bilmez kojem uzavreli hormoni nisu dopuštali da sagledava i razumijeva pojave u našoj samoupravnoj zajednici ravnopravnih naroda i narodnosti, već sam imao posve druge preokupacije koje nisu zahtijevale nikakva teorijska razmatranja, već što više prakse koja je prema marksističkom učenju nepresušno iskustveno vrelo, pa sam to ljeto u okviru prakse stupio u aktivnost ašikovanja sa jednom simpatičnom ali pomalo stidljivom i lijepo odgojenom djevojkom iz unutrašnjosti te smo vrijeme uglavnom provodili na plaži ili u šetnjama ili sam ja veslao sandolinu a ona je zahvatala vodu dlanovima pa je pljuskala i po sebi i po meni i ja sam sve te fizičke napore smatrao za žrtvu koju vrijedi podnijeti za blagorodnu mogućnost sticanja prakse, ali mi je zato veoma teško padala njena neutaživa znatiželja koja je kao zečić skakutala sa teme na temu i postavljala mi bezbrojna pitanja na koja sam ja ipak strpljivo odgovarao, a među tim pitanjima bila su i neka aktuelna poput pitanja jezičkog aspekta nacionalnog identiteta koje se u to vrijeme ponovo razbuktalo i izazivalo žestoke rasprave pa i razdražljive svađe čak i među dojučerašnjim najboljim prijateljima u jugoslovenskom društvu, a ja sam joj objašnjavao da to pitanje ima veoma malo veze i sa jezikom i sa identitetom, već je tu riječ o potrebi čeljadi da imaju nešto što je samo njihovo pa tako neko hoće da ima svoj jezik i da ga ne dijeli ni sa kim osim s hordom bilmeza nalik sebi, a neko hoće da ima simpatičnu djevojku u društvu ovako kao ja i taj moj vispreni kompliment izmami dražestan osmijeh na njenom licu a možda bi izmamio i još štagod ali sandolina nije baš najbolje mjesto za izmamljivanje ičeg više od osmijeha na licu pa ja zaveslah natrag ka obali u namjeri da joj predložim odlazak u sobu nudeći umor od veslanja kao opravdanje tog prijedloga, ali čim smo stupili nogama na kopno ona me preduhitri i predloži da odemo na osvježavajući napitak Mirindu, pa ja pomirljivo slegnuh ramenima i kazah sebi – a šta ćeš, nije ni Titov put do sticanja prakse bio ništa brži, te tako sjedosmo na obližnju terasu i dok smo pijuckali svoje Mirinde onda iskoristi priliku da utaži još malo svoje znatiželje pa mi priznade da je nedavno čitala edukativni časopis Dvoje u kom je bio članak o nekakvoj G tački, ali napisan prilično rogobatnim i teško razumljivim stilom, onako kao nekad pozdravni telegrami drugu Titu za Dan mladosti, pa ona zatraži da joj malo pojasnim tu tačku a ja se jedva suzdržah da ne potrčim preko terase sa dignutim rukama i da prokližem na koljenima onako kao Mance kad postigne pogodak i suzdržao sam se samo zato što sam se u zadnjem trenutku sjetio da je Mance prvo davao golove pa ih tek onda proslavljao a ne obratno, te joj, glumeći ležernost, stadoh objašnjavati ono što sam znao o toj G tački i onaj ko bi me sa strane slušao ostao bi u čvrstom ubjeđenju da moje autoritativno i uvjerljivo izlaganje izvire iz bogate prakse a ne iz teorije mada je stvar bila posve obratna i taman kad sam ekspoze privodio kraju riječima da o Euklidovoj tački znamo da nema dimenziju a da za G tačku većina čeljadi ne zna gdje se ona nalazi i kad sam namjeravao da konačno predložim popodnevni odmor u sobi, ona se sjeti onoga što sam joj ranije tumačio o jeziku kao izvorištu identitarnih određenja pa uz dražestan osmijeh kaza – eto, svađaju se oko tih razlika u jeziku a nema nikakve razlike između G tačke i G točke, no ja na tu dosjetku ostadoh hladan kao tek poslužena Mirinda pa joj rekoh – ne budi brzopleta u zaključcima, jer G tačka i G točka uopšte nisu sinonimi niti označavaju ista mjesta na ženskom tijelu, na šta se simpatičnoj djevojci oči raširiše i usne rastvoriše od čuđenja, a ja ne sačekah da ona postavi pitanje već odmah nastavih – o G tački sam ti upravo govorio i ona se nalazi tu – pa na tom mjestu diskretno pokazah kažiprstom u pravcu njenih gaćica – a G točka se nalazi ovdje – i tad hitro gurnuh prst između njenih poluotvorenih usana pa njime dotaknuh nepce što sam dublje mogao dohvatiti no ipak pazeći da ne dotaknem područje osjetljivo na podražaj i da ne izazovem povraćanje i čim sam izvukao prst predložih da odemo na taj prokleti popodnevni odmor u sobu što ona pomalo iznenađujuće spremno prihvati uprkos svojoj ljupkoj stidljivosti i tako sam ja konačno otvorio beskonačni prostor prakse bez kog je teorija samo isprazno naklapanje ali tu se suočih sa jednom sitnom preprekom sadržanom u tome što simpatična djevojka nije bila baš sigurna želi li saznati kakva su čudesna svojstva G točke, dvojeći da bi joj to moglo biti previše novih saznanja za jedan dan a ja sam joj rekao da to nisu saznanja o morima ili o planinama poput Biokova, već o nečem toliko sićušnom da se ni dvanaest takvih novih saznanja ne bi moglo smatrati za jedno pravo novo saznanje, ali te moje riječi nisu bile dovoljno uvjerljive pa joj kazah – dobro, neka bude samo G tačka, ali znaš da nakon tačke nema više rečenice a ako metnemo dvotačku iza nje se tekst nastavlja u vidu nabrajanja ili upravnog govora i ta srećno odabrana metafora pokaza se kao pogubna za njenu kolebljivost i njene dvojbe a kad smo iscrpili združene snage naše mladosti u sticanju prakse ja se zavalih i utonuh u blaženo tupilo uma i jedino što mi je palo na pamet bila je misao da svakako treba biti zahvalan na bogatstvu našeg srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika u pogledu dijalektalnih varijeteta jer bez toga teško da bih to ljeto praksom obuhvatio i to neponovljivo iskustvo doticanja G točke svojim bezbrojnim i bezimenim tačkama visoke osjetljivosti na dodir a onda me iz tog poludrijemeža prenu njen umilni glasić koji je zacvrkutao – ti si kazao da iza dvotačke slijedi još teksta a sad evo šutiš kao one ribe što smo ih gledali iz sandoline, na šta joj ja odvratih – pa nisam kazao da tekst mora odmah slijediti dvotačku, nakon čega me ona zapita s pogledom i osmijehom u kojima više nije bilo ni najmanjeg traga one njene stidljivosti – pa kad će onda taj nastavak teksta? a ja malo razmislih pa joj odgovorih – kad izmisle internet i fejsbuk i tviter, i evo ovo što ste upravo pročitali riječi su koje slijede iza one G dvotačke sa srednjeg plavog Jadrana prije više od trideset godina tokom kojih je jezik prestao biti bogato carstvo različitosti i postao fukarska gubernija skučenosti pa vam nikako ne može poslužiti da uz njegovu pomoć stječete praksu u društvu simpatičnih i znatiželjnih košpi i jedini seks kog možete dobiti pomoću vaših degenerisanih i propalih vernakulara jest onaj kad sebi reknete – jebo ja svoju mater koja me rodila u ovom ćumezu.
